Nije uobičajeno da redatelj odjednom predstavi dva filma u Zagrebu, a Mila Turajlić prošlog mjeseca učinila je upravo to. Radi se o filmovima zajedničkog naslova 'Dosje Labudović' i zasebnih podnaslova 'Ciné-Guerrillas' i 'Nesvrstani'. Prvi se bavi Alžirskim ratom, a drugi kao temu ima rođenje Pokreta nesvrstanih, odnosno njegove prve korake. Paralelno s time, Turajlić je u KIC-u postavila izložbu 'Arhivski život nesvrstanih', a mi smo taj povod iskoristili za detaljan razgovor sa srbijanskom redateljicom. Kao ljubiteljica slatkih proizvoda, odvela nas je do obližnje slastičarnice Zagreb, u kojoj smo proveli sat vremena u iznimno ugodnom razgovoru o čitavom njezinom opusu. Valjalo je razjasniti tko je bio Stevan Labudović, zašto se istodobno plasiraju dva filma, razloge za emigraciju, ulogu Tita u njezinim filmovima, nasljeđe Petog oktobra i još štošta.

Za početak, zanima me tko je bio Stevan Labudović.

Stevan Labudović bio je posljednji preživjeli snimatelj Filmskih novosti, kojeg sam upoznala kad je imao 87 godina. Njegova karijera u Filmskim novostima bila je neuobičajena, posebna, jer je on, zahvaljujući činjenici da je kao dopisnik iz Slovenije osvojio nagradu za najboljeg snimatelja 50-ih, izabran da bude u filmskom dvojcu koji je pratio predsjednika Tita kad je krenuo na Putovanje mira, odnosno kad je krenuo izvan Europe brodom, Galebom. Od tog trenutka, od 1954. godine, kad je imao 27 godina, do Titove smrti, pratio ga je na putovanjima, a pratio je i mnoge važne političke aktivnosti. Ono što njegovu karijeru čini nesvakidašnjom je to što je direktno od Tita određen da, kao gestu jugoslavenske podrške oslobodilačkom ratu, snima Alžirski rat. Ništa od toga nije slučajno jer je Labudović za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u fotografskim jedinicama partizana. Imao je to iskustvo, gerilsko-ratno-snimateljsko. Time počinje njegov angažman, koji ne završava Alžirom, što nisam pokrila u filmovima, a on je, naprimjer, 1971. išao snimiti dokumentarni film o Jaseru Arafatu i Palestinskom oslobodilačkom pokretu. Također je čovjek koji je određen da snima prvi, jedini film u boji o prvom samitu Nesvrstanih u Beogradu, a snimao je i onaj posljednji hladnoratovski 1989. godine, poslije čega se penzionirao.

Nije svakidašnje to da se snimaju dva filma i da se odjednom plasiraju.

Ne da nije svakidašnje, nego ja nisam ni znala… Nisam počela raditi dva filma, godinama sam radila jedan film. Zapetljali smo se u montaži jer smo prosto pričali dvije različite stvari unutar jednog filma. Jedna prati njega kao Titovog snimatelja i činjenicu da je kao njegov snimatelj prisustvovao svim važnim susretima i trenucima koji su doveli do rađanja Pokreta nesvrstanih. Taj aspekt rada bio je moje otkrivanje njegovih arhiva, njihova digitalizacija… Taj dio pričali smo kao priču o nastanku filma, a drugi dio bila je uloga filmske slike u Alžirskom ratu, za koju je meni bilo neobično važno da bude ispričana od strane Alžiraca - ne da mi pričamo kako smo mi njima bili važni, nego da Alžirci pričaju zašto je to njima bilo važno. To se prosto nije htjelo spojiti! Pala je odluka poslije dobrih godinu i pol ili dvije godine montaže da se to razdvoji u dva filma i da to nazovemo diptihom zato što se svaki od ta dva filma može pogledati odvojeno, ništa ti ne fali ako pogledaš jedan, ali ako pogledaš oba - dobiješ nešto iznad, veliki horizont.

Kako se oni plasiraju? Idu li oba kao u Zagrebu?

Mogla bih ti održati masterclass na temu toga kako ne treba izbaciti diptih! Ljudima je jako teško razumjeti da su to dva filma. U Beogradu su, naprimjer, igrali u kinima tako što je jedan išao u šest, drugi u osam. Na nekim festivalima puštaju oba, na nekim festivalima su uzeli samo jedan… Apsolutno nema pravila. To je baš velik zahvat za publiku u ovom moru festivala. Otkrivamo usput, otkrivamo na svojim greškama.

Kad Tito šalje Labudovića u Alžir - u filmu Francuzi saznaju da postoji jugoslavenski snimatelj tamo - kakve je reperkusije to imalo na Jugoslaviju?

Jugoslavija je od početka Alžirskog rata pokušavala posredovati, do te mjere da su u Beogradu 1956. godine, u jednoj vili na Dedinju, vođeni tajni pregovori između francuske vlade i alžirskih vođa, o čemu se skoro ništa ne zna. Onda je došlo do promjene vlade u Francuskoj, dolazi De Gaulle, doveden na vlast da riješi alžirsko pitanje. U 'Nesvrstanima' ima jedna scena u kojoj za vrijeme beogradskog samita Tito priznaje de iure privremenu vladu Alžira. Drugim riječima, Jugoslavija priznaje Alžir koji je usred rata, jer 1961. on nije gotov. To je kao posljedicu imalo da je Francuska prekinula diplomatske veze s Jugoslavijom, baš su skupo platili taj potez. Dugo je Tito bio persona non grata u Francuskoj.

Ako gledamo cijeli vaš opus, junaci su prilično stari ljudi i definitivno se vas ne bi moglo optužiti za ageism. Odakle ta fascinacija?

Ne znam! To sigurno ima neku psihološku potku - od toga da sam rasla u kući u kojoj moja obitelj živi skoro 100 godina… Oko mene su bile stvari koje su pripadale mojoj babi ili čak prababi, pa su mi svi ti ljudi strašno bliski - jedeš supu istom kašikom… Meni to ne djeluje kao prošlost. Drugo, strašno vjerujem u tu, ne znam kako bih rekla, plemensku mudrost. Zaista mislim da postoji neka mudrost u najstarijoj, odlazećoj generaciji, koju mi u suvremenom dobu više ne cijenimo. To ima veze i s tim što sam puno živjela na Zapadu, gdje u 18. godini napustiš dom i ti si svoja jedinka, gradiš svoj život, jednom godišnje obiđeš obitelj… Nema tog međugeneracijskog života. Ovo je intiman odgovor, možda nije dovoljno analitički, ali negdje se svodi na to da jako držim do pogleda na svijet odlazeće generacije i do njihovog iskustva - onoga što se zove oral history. Strašno držim do tog prepričavanja iz prvog lica, odnosa između povijesti i sjećanja. Strašno držim do te domene sjećanja, koje nije znanstveno valorizirano, ali mislim da je dragocjeno. Nitko me to nije pitao!

Rekli ste da ste živjeli vani. Kakva je sad situacija, gdje ste sad? U filmu 'Druga strana svega' kažete, nakon Vučićeve pobjede, da je trenutak za selidbu, a mama ne može doći sebi jer misli da se mora ostati. Ja sam bliže mami.

Voljela bih da jesam, mislim da je to ispravna pozicija. Negdje sam shvatila da sam, u političkom smislu, udarila u plafon onoga što će mi biti dozvoljeno da učinim u Srbiji i da ono što hoću raditi neće biti moguće. Krenula sam s idejom jedne noge ovdje, jedne tamo, da postavim svoj život na način da ne ovisim o političkim okolnostima u Srbiji, da moja sposobnost zarađivanja za život ne ovisi o političkim prilikama u Srbiji. Toj ideji da mogu graditi život na dvije stolice došao je kraj kada sam rodila kćerku, koja je polufrancuskinja, i sad više ne odlučujem sama. Moja producentska kuća je u Srbiji, zapravo sve teme su i dalje vezane uz ovo područje te se doživljavam kao netko kome je primarna baza ovdje, ali pola vremena provodim u Parizu. Pretpostavljam da ću se jednog dana vratiti u Beograd.

Da? Nadam se da ovaj neće zauvijek vladati.

Ovaj je već dulje nego što je Milošević, on je došao 2012. godine. Za razliku od kraja devedesetih, kad sam bila baš politički angažirana, mi nemamo opoziciju, nema opcije.

Kolika je njegova, Vučićeva, kontrola nad filmskim svijetom?

Nisam prava osoba za ovaj odgovor, njih dokumentarni film ne zanima. Nema glamura, nema para, ali srećom ima publike. Godine 2016. osnovali smo Udruženje dokumentarista Srbije. Naš filmski centar je tada dvije godine bio blokiran, dvije godine nije bilo natječaja, što je najbolji recept da ujediniš filmsku scenu u nekoj zemlji, da joj zavrneš slavinu - onda se sve strasti smire i postoji samo jedan cilj - da se sustav odblokira. U tom odblokiranju sustava zaboravili su raspisati natječaj za dugometražni dokumentarni film! To ti govori sve o tome gdje je autorski dokumentarac tada bio. Osnovali smo udruženje s ciljem da lobiramo da se na nas ne zaboravi kad se raspisuje natječaj, što je išlo toliko dobro u ovih sedam godina da sad možemo konkurirati na natječaju za razvoj projekata, na natječaju za razvoj scenarija… To je neprekidno organiziranje struke. Za igrani film ne bih mogla ni početi pričati što se događa… U domeni igranog filma to je rokenrol.

Kad smo već kod dokumentarnog filma, vaši su filmovi prilično uspješni u svijetu. Koliko se komforan život može voditi od toga?

Nitko se nije obogatio na dokumentarnom filmu, ali mislim da spadam među rijetke kojima je to ipak primarni izvor preživljavanja. Većina mojih prijatelja radi nešto pa se bave dokumentarizmom kad stignu. Da bih zaokružila financijsku konstrukciju, predajem sa strane. Razlog što ja to uspijevam leži u tome što sam producent svojih filmova, isključivo leži u tome. Da sam čisto autor, to ne bi bilo moguće. Eksploatacija filma nešto je što mi kaplje dovoljno dugo, to su repovi… Shvatila sam dosta rano, već s prvim filmom, da je film projektna stvar. Zapravo živiš od toga što ga isfinanciraš i to je to, a ne od njegove kasnije prodaje. I zapravo budžet treba praviti tako da si iz njega možeš platiti honorar, jer većina ljudi odriče se tog honorara s idejom da će ga naplatiti iz prodaje, a to nije realno.

Tajna je samoorganizaciji i do-it-yourself pristupu?

Postoje samo dva faktora - novac i vrijeme. Ako imaš vrijeme, onda ti zapravo treba manja para. Radiš puno toga sam, ne plaćaš sebe za ono što radiš i napraviš film. Uvijek sam imala luksuz vremena: 'Cinema komunisto' sam radila pet godina, 'Drugu stranu svega' sedam, 'Labudovića' sedam. Realnost toga je da ću vjerojatno umrijeti s pet filmova u biografiji, ali sam imala taj luksuz vremena, koji kompenzira nedostatak para.

Primijetio sam da se u svakom od tih filmova pojavi Tito, u ovoj ili onoj ulozi. Postoji li kod vas ambicija da snimite film koji bi ga predstavio na način na koji ga nismo dosad gledali? U socijalističkoj Jugoslaviji gledali smo ga kao sveca, zatim kao demona… Postoji li želja da napravite nešto što bi bilo balansirano?

Vidiš, meni je 'Cinema komunisto' taj film! Meni se događalo i događa mi se dandanas da mi dođu ljudi i kažu da je to film koji im je pomogao da razumiju tko je bio Tito, da je to na slavu Tita, ali isto toliko, ako ne i više, ljudi kaže mi da nikad nisu vidjeli nekoga tko je bolje raskrinkao Tita, da je to antiljevičarski film. A ja sam ga namjerno radila iz pozicije otpora spram toga da me se tjera da biram strane, baš zbog toga - počela sam to raditi 2005. - što je tada bilo moguće biti samo jugonostalgičar i titoljubac, potpuno nekritički nastrojen, ili si mislio da je bio autokrat, diktator, i da je Jugoslavija bila tamnica naroda. Morao si birati strane, a ja sam htjela napraviti film koji ne mora birati strane i koji špekulira idejom da je Tito bio izvanredan storyteller. Imam osjećaj da sam odgovorila na tvoje pitanje ovim filmom. Kako si ga ti pročitao?

Vidim ga kao bonvivana tamo.

Nije! To je za mene film o značenju političkih narativa, jer ne možeš imati politički projekt ako mu ne daš narativ. Mene je zapravo zanimalo ići tragom toga kako je on filmom i na filmu pravio politički narativ za tu zemlju - to je užasno ozbiljan politički projekt. Ti partizanski spektakli možda izgledaju kao zezanje, ali ono što su oni radili tim filmovima uopće nije zezanje. Za mene to ima nevjerojatnu težinu - kad napraviš jednu 'Neretvu', to nije da bi se Bata zezao na planini godinu dana. Ako bi gledao partizanske filmove iz pedesetih i usporedio ih s onima iz šezdesetih i sedamdesetih, to uopće nisu isti filmovi. Pedesetih filmove snimaju ljudi koji su bili u tom ratu, a šezdesetih već imaš pred sobom mlade koji nisu doživjeli taj rat. Kako ćeš to prenijeti njima? Kako će oni sad doživjeti to da se emotivno angažiraju u toj borbi koja je za tebe kamen temeljac legitimiteta cijelog političkog sustava? To sve izgleda, kao što si rekao, bonvivanski, ali zapravo nosi nevjerojatno važan projekt u svojoj suštini. Nadam se da se to iz filma razumije, a to je ono što sam pokušavala učiniti.

Dobro, nisam škola koja misli da treba pitati autora da nam objasni što je mislio svojim djelom, ali ovo je zanimljiv uvid, ima mi to smisla. Što se tiče Tita, priča se godinama ne mijenja iako se stalno javljaju novi istraživači s novim podacima, vjerojatno jer ih nitko ne čita.

To je živa istina, ne mijenja se! Ljudi padaju na jednu ili drugu stranu, pa i u gledanju tog filma. Priča se nije odmakla jer smo mi i dalje žrtve - ja bih to nazvala publicističkim pisanjem povijesti - traženja konačnih istina. Dok smo takvi, taj narativ neće otići dalje. Čini mi se da dokumentarni film može odvesti u neka druga razmišljanja, osobna, intimna, subjektivna, emotivna, i izbjeći postavljanje konačnih istina koje nam ne čine dobro.

Pozabavimo se kronološki sljedećim filmom 'Druga strana svega' i prosvjedima protiv Miloševića u kojima je vaša majka bila važna ličnost. Moja generacija, a ja sam ’89. godište, o tome ništa nije znala. Nemam zapravo pitanje, samo konstatiram.

Kada sam 2018. godine s mamom došla na ZagrebDox, imali smo razgovor s publikom poslije filma i netko je rekao - živimo 400 kilometara od Beograda, ništa nismo znali o tim protestima. Meni je to bio šok. Stvarno nisam znala koliki je medijski zid bio između Srbije i Hrvatske devedesetih, nisam imala svijest o tome, ali jesam imala svijest o tome da - zbog načina na koji sam ja proživjela te devedesete, jer sam imala mjesto u prvom redu aktivizma kroz svoju majku - ne postoji film koji je ispričao tu priču onako kako sam je ja doživjela. Knjiga je bilo, ne i filmova. Bilo mi je neobično važno da s tim filmom obiđemo Srbiju, Hrvatsku, Bosnu, Makedoniju, Sloveniju… Mama je čak otišla u Prizren, ja sam bila bolesna. Koliko je to razgovora otvorilo, koliko je to bilo bitno! Važno je bilo što je HBO Europe uzeo taj film, što su ga koproducirali. Prije dva ljeta na Braču mi je prišlo dvoje mladih ljudi, a rekli su da su me prepoznali iz filma i da nisu nikad imali tu sliku Srbije prije mog filma. Bilo mi je neobično drago!

Kod nas se također malo zna o Petom oktobru dalje od televizijskih scena paljenja parlamenta, što sam gledao kao dijete. Kakvo je nasljeđe tog pokreta, je li to potpuno propalo?

Joj, kako diraš u bolnu točku! Godine 2013. našla sam se u Egiptu s 'Cinema komunisto' na nekom festivalu. Namjestilo se da je festival bio tijekom vikenda njihovih prvih izbora nakon revolucije na Tahriru. Odem na Tahrir i tamo je Peti oktobra na desetu, milijuni ljudi na ulicama. Euforija te mase bila je identična atmosferi na ulicama Beograda Petog oktobra, ali sam ih gledala kao da imam 100 godina, puna melankolije, jeda, bijesa i tuge. Gledam njih i mislim - samo se vi radujte, nemate pojma da vam je ovo najljepši dan u životu i da poslije njega ide samo sunovrat. Gledajući tuđu revoluciju, shvatila sam koliko duboko u sebi nosim traumu neuspjeha Petog oktobra - neuspjeh Petog oktobra leži u činjenici što se šesti oktobar nije dogodio. Na političkom nivou njegovo je nasljeđe tužno, za moju generaciju čak pogubno, jer je jako mnogo ljudi poput mene završilo svoj politički angažman. Jer ako si se borio i izborio, a to nije rezultiralo ničime, zašto da se i dalje boriš? Mnogo ljudi se isključilo, a ja sam tada baš pobjegla u film.

Milošević je svrgnut kada su se protiv njega okrenuli ljudi koji su ga podržavali. Nismo mi pobijedili, nego su se nama pridružili oni. To nisu napravili zato što je vodio nacionalističke ratove, nego zato što ih je izgubio. Kako s tim ljudima, što onda gradiš? To je i dalje podijeljena zemlja. Nije se dogodio društveni dijalog u kojem bi se formirao neki novi konsenzus oko toga kako bi se definirao nacionalni interes demokratske Srbije. To se nije dogodilo i ta priča završava 2006. godine, kada je usvojen novi ustav, kojim nismo postavili tu demokratsku Srbiju onako kako je trebalo. Mislim, za neke završava ubojstvom Đinđića tri godine ranije, ali ja ne vjerujem u mesijanske teorije - one nisu ništa dobro donijele našim prostorima. Nismo se odredili prema devedesetima, stvorena je pukotina i kroz tu smo pukotinu mi propali. Evo nas 20 godina poslije, i dalje smo tu. Je li normalno da se još nismo odredili prema ratu? Šezdeset godina trebalo je Francuskoj da rat u Alžiru okarakterizira kao rat, možda i jest, ali ja ne vidim da se pokreće taj proces.

Ovo što ste rekli da ste pobjegli u film - jeste li uopće uspjeli pobjeći? Meni se čini da je ta sila problema puno jača od ikakve mogućnosti bijega, da se ne može pobjeći, što je očito iz vaših filmova.

Tek sad to razumijem, i to sigurno tek snimajući 'Nesvrstane' i gledajući 'Labudovića'. Zaista nisam mislila da svoj politički angažman prenosim u drugu domenu, apsolutno to nisam mislila. Bile su to teme koje su me luđački zanimale, bile su stvari koje su pred mojim očima nestajale, govorim konkretno o Avala filmu - bukvalno sam skupljala stvari iz kontejnera dok su ih bacali. Imala sam potrebu zabilježiti to, kamera mi je služila kao svjedok, kao dokument. Tek sada, radeći s Labudovićem, i kad sam dovoljno 'svarila' 'Drugu stranu svega' pa razumjela sve nivoe tema kojima se bavi taj film, shvatila sam da sam možda svoj politički angažman prenijela u domenu filma, ali me stiglo.

Što mislite o takvoj umjetnosti?

Imam problem kada netko pita što ti je poruka filma, filmovi s porukom, filmovi s tezom… Vraćamo se propagandi koju je i Labudović prezirao - on je to zvao 'maljem u glavu'. Mene to ne zanima kao postupak jer to nije umjetnički. Umjetnička gesta se svodi na to da pokušavaš što preciznije formulirati pitanja, a ne sastoji se od toga da za njih nalaziš odgovore. Je li to politički film? Vjerojatno jest, ali ne bih rekla da se radi o instrumentaliziranom političkom filmu. Kada se suočim s nečime što ne mogu dokučiti do kraja, mehanizmi mi nisu do kraja jasni, moj odgovor je da to promislim snimajući film. Tu završava, rekla bih, politički pristup. Ne znam je li to zadovoljavajući odgovor, ali to svakako nisu filmovi teze, filmovi poruke ili filmovi angažmana. Dapače, 'Druga strana svega' je film o tome da nisam našla u sebi ono što je moja majka očigledno imala, a to je neka mogućnost ili hrabrost koja te natjera da javno progovoriš.

Ali ako uzmemo u obzir opus kao neku jedinicu, meni se čini da je filmski jezik vaš jezik, što je neki glas, koji je možda dalekosežniji od onog vaše majke na trgovima Beograda.

Ako je tako, to kod mene nije svjesna stvar. Mislim da bih se prepala da sam svjesna toga, a on zaista ide iz neke potrebe da se progovori, kad više ne možeš šutjeti.