Čini se da će najavljeni zagrebački koncert Pipsa - prvi nakon osam godina - biti novo veliko slavlje njihove publike koja ih posvećeno prati još od epohalnog debija, albuma Shimpoo Pimpoo. Kapacitet Šalate gotovo je rasprodan, bend nakon više otkazivanja koncerta jedva čeka popeti se na stejdž, a šuška se i da su usred produkcije novog albuma, koji bi trebao izaći početkom iduće godine. Osim toga, proveli su čitavo ljeto svirajući na turneji, a uskoro im izlazi i vinil izdanje kultnog albuma "Bog" iz 1999. godine. Ripper je, znamo, u pandemijsko doba napisao i knjigu "45" (Fraktura), koja u formi pitanja i odgovora govori o njegovom životu, glazbenoj karijeri i stvaranju.

Događanja je mnogo i Pipsi su, očito je, i dalje tu. Na zadovoljstvo mnogih, što mogu potvrditi svi oni koji su zatvarali neki zagrebački kafić uz njihova 'Poštara lakog sna'. Uoči velikog giga na Šalati porazgovarali smo s frontmenom benda Dubravkom Ivanišem Ripperom.

Nakon "Dernjave", "Fred Astaira" i "Shimpoo Pimpoo", još jedno vaše izdanje uskoro će dobiti svoj vinil. Riječ je o višestruko nagrađenom albumu "Bog" iz 1999. godine. Kako to doživljavate i što vas privlači kod analognog zvuka i produkcije, pogotovo u ovoj eri streaming servisa, singlova, kojekakvih aplikacija za slušanje glazbe?

U pravu ste, ovo je dominantno digitalni svijet, streamamo da se imamo, ali je pitanje gdje smo tu mi? Vinili su ostavština starog materijalnog svijeta, dok su naši preci bauljali naokolo, brstili i skupljali bobice, za svaki slučaj da se nađe nešto i za poslije. Vinilu je imanentan naš sakupljački gen, mutna projekcija da ima nečega i jednom poslije. Zato ih još uvijek štancamo, nevažno imamo li gramofon, tek da nas podsjete da smo stvarni. Utoliko mi postane smiješno da se danas remasteriraju digitalni zapisi, koje smo uzimali zdravo za gotovo, kao vječne i nepokvarljive. "Bog" u ono vrijeme uopće nije bio koncipiran za vinil, koji ima svoja ograničenja i zakonitosti, ali zgodno ga je slušati kako se nosi s ovim najnovijim retro budućnostima.

Koliko su vam važne društvene mreže i koliko se bavite njima? Kako znamo, danas glazbeni hitovi kreću s Tik-Toka… Također znamo da aktivno komunicirate sa svojim fanovima na Facebooku, kao i da ste bili jedan od pionira tih procesa, još u ranim internetskim danima kada ste odgovarali na pitanja fanova na forumu web stranice Pipsa. No, tada su stvari izgledale drugačije, možda ne tako banalno. Jeste li razočarani onime kuda je sve to otišlo, ili i dalje gajite vjeru u internet kao alat koji društvo diže na ljestvicu iznad?

Informacija je valuta, ona participira u ideji vrijednosti najčešće izraženoj novcem. I svi u tu ideju snažno upiremo jer je zalog ne samo progresa za koji nam se živo fućka nego i naše egzistencije. Onima koji su u tome uspješniji, brži i fleksibilniji ta se stalna evaluacija vrijednosti dopada, ostali je preziru. Ali činjenično je stanje takvo i ono je nezaustavljivo. Kada spominjemo društvene mreže one su, između ostalog, jak pokretač već prisutnog procesa mergeanja čovjeka i stroja, a znamo da je svaki proces koji nam je tako stran i neprihvatljiv pametnije što neinvazivnije provesti kroz igru i zajebanciju, približiti nam ga baš kao vrtićkoj dječici, da lakše klizi.

Ljudi koji vas ne poznaju imaju dojam da niste baš pristupačan lik. Je li vas taj imidž zadovoljava ili živcira?

Ako ćemo o pristupačnosti, na svakim vratima postoji zvono, kvaka i brava. Nepoznati nek zvone, frendovi mogu ući i na kvaku, a samo familija ima ključ za bravu. Držim to civilizacijskim nivoom, vrijedi za sve, i ne vidim u tome ništa čudno.

U knjizi "45" vi nadahnuto pišete o jednom davnom nastupu kada ste svirali pred ne baš toliko publike. Opisujete stanje na stejdžu, odnos unutar benda u situaciji kada je nastup "propao". No, čini se da na stadionu Šalata neće biti tako, jer koncert je umalo rasprodan. Zanima me možete li opisati kako to izgleda na stejdžu kada ste u obrnutoj situaciji: kada je pred vama masa publike, željne vaše muzike? Ima li čega božanskog u tom osjećaju?

Huh, nešto smo se možda krivo pokopčali u 45-ici. U knjizi je opisan skliski trenutak studijske pripreme i potom live izvedbe songa kojeg malo publike poznaje. I u tome leži izazov. Valja se izbiti iz šina, odnosno iz zadanog i poznatog okvira, to vrijedi kako za nas tako i za publiku. Ideja stagea je ideja susreta bogova s plebsom, za to smo plaćeni i sam plaćam kartu kad idem na nečiji gig. U zadnje vrijeme svjedočimo sasvim suprotnome fenomenu – velika je fora imati fanpit na stageu, publika se po njemu šeće i brišu se zamišljene granice. Ne kužim, zamišljam se kako bez problema uletim usred "Kralja Leara", oprostite na usporedbi. Svjedočimo pojeftinjenju ideje tih povišenih dasaka koje zovemo pozornicom. Ne znam što se time dobiva, ali znam što se gubi - nestaje fascinacija, koja je hrana čovjeku odvajkada, na razini obrednog religijskog iskustva.

Što za vas znači taj koncertni prostor Šalate, kakvim ga osjećate?

Nisam nostalgičan, ali podsjećam da Zagreb od šezdesetih nije sagradio niti jedan sličan open air venue tog kapaciteta. Dostupan cipelcugom i gradskim prijevozom, ograđen i tako adekvatan za komercijalne koncerte. Klubovi su nešto drugo, zatvorene sportske dvorane nešto treće, a Arena nešto četvrto. Šalata pokriva profil zabave koja je prerasla klubove, a ne teži Arenama, nema taj domet niti volju za kompromisom. Potres je skinuo koprenu s utvare da je Zagreb nešto više od evropske suburbije jer nemogućnost alternative, a vjerujte, intenzivno se tražio zamjenski prostor ponajmanje zbog Pipsa, odaje sliku selendre, koja ne baštini i nije ju briga. Na koncu ispada da smo se i ovaj puta dekicom pokrili taman koliko se može, a to mi, nemojte zamjeriti, ide specijalno na živce. No, sve to skupa samo je kap u moru puno većih problema.

Spomenuti je koncert tijekom posljednje dvije godine bio više puta odgađan. Je li vas to frustriralo? Kako ste preživjeli pandemiju? Znamo da ste napisali knjigu, kako ste njome zadovoljni?

Uopće mi nije falio kombi i da nam nad glavama stalno ne pleše neka najnovija katastrofa, pandemija bi bila prava divota. Da, pisao sam knjigu koju sam odavno htio napisati. Ne umišljam da sam pisac, ali nakon gotovo pola stoljeća bavljenja s pjesmama, ili ako hoćete njihovog bavljenja sa mnom, imao sam potrebu odgovarati na pitanja o procesu pisanja. Nešto sam valjda negdje zagrebao, zanimljivo je što po tim temama nitko nikada na hrvatskom, pogotovo u ergeli muzičkih insidera, nije napisao ni riječ.

U najavama koncerta stoji da bend na Šalatu donosi najveću koncertnu produkciju do sada. Što možete otkriti fanovima, kako će ta večer izgledati?

U cijenu karte ide i faktor iznenađenja, tko sam ja da vam to uprskam? Taj gig vidim kao nekovrsni sastanak, spontano okupljanje na kojem se dva i pol sata možemo lagati da je sve u redu. I apsolutno snosimo odgovornost za tu prevaru, dat ćemo joj maha!

Često vas se u medijima naziva "najzagrebačkiji od svih zagrebačkih bendova". Zašto mislite da je to tako? Što, uopće, danas znači biti zagrebačkim bendom?

Što je to zagrebačko, što je to zapravo dinamo – možda to što smo tramvajski, šine su zašvasane u svakom songu, njihov topot je i mjera i tempo i skriveni lirski subjekt. Ispod asfalta teče more i latentna je opasnost da sve ode u vražju mater. Zagrebački smo i zato što i nismo samo iz Zagreba, i to je ključno za zagrebačkost pjesama. Zamisao grada nije ona o zabarikadiranoj samodovoljnoj vukojebini nego ona o fluktuaciji različitosti i prepoznavanju sličnosti, u tome je metropoličnost.

Vaš posljednji baš veliki koncert na domaćem terenu dogodio se u prosincu 2014.. kada ste rasprodali malu dvoranu Doma sportova i nastupili pred više od 4 000 ljudi. Kako se danas, s odmakom, sjećate tog koncerta i kakvom doživljavate tu večer?

Bio je to fenomenalan koncert koji je izvela publika solo, a mi smo je tu i tamo popratili. Otprilike je osjećaj na bini kao kad pri velikoj brzini ispružiš ruku kroz automobilsku šajbu – ruka sama poleti i ti si avion. Djetinja radost i euforija. Zanimljivo je da se takve atmosfere ne sjećam ni u vremenima kad smo bili hype, što samo govori u prilog da karijera nije sabijena u Warholovskih "pet minuta", nego od šeste tek počinje.

Volite li više svirati u malim, intimnim klubovima ili u velikim, stadionskim prostorima? Što vam donosi jedno, a što drugo?

Na koncu ne radi se o formatu, velikim ili malim sisama, plavušama ili brinetama, mada nije nebitno, nego o putovanju. Putovanje je i faktički i metaforički glavni sastojak koji nas obilježava većinu života pa ako ga provodimo u dobrom društvu i zadovoljen je osnovni komfor – to je već puno. Sitnice kumulirano čine ogromnu razliku između strukturiranog showbizza i balkanske "lako ćemo" imitacije. Brijem da smo prestari za potonje.

Pričali smo ranije o streaming servisima i promijenjenim navikama slušatelja. I sami ste bili u fazi izbacivanja singlova svakih nekoliko mjeseci, što je svojevrsna pošast modernog muzičkog doba. Jeste li to radili samo da se i vi "ukrcate na taj vlak" i da izbacujete nešto da vas ljudi ne zaborave, ili vam se iskreno svidjela ta single-manija?

Albumi postaju poput starih vizitki. Sumanuto ih dijeliš okolo, gužvaju se po džepovima i smrve u prvom pranju a nitko nikada ne pročita što zapravo na njima piše. Singlovi su, s druge strane, ona velika slova, ali izdvojeni iz cjeline deru se ko status na fejsu pisan caps lockom, ono kad se raspizdiš računom u kafiću. A kad se stalno samo dereš u opasnosti si od masovnog unfollowa. I dobro, pitamo se, što sad, nema sreće ni u jednom ni u drugom slučaju. Jer zabava je u stalnoj promjeni, i prepoznavanju pravih momenta za donošenje manje loših odluka. Jer upravo su te manje loše odluke naša svakodnevica.

Šuška se da ćete novi objaviti početkom iduće godine. Što možete reći o tome? Kakve ste pjesme "smiksali" za to izdanje, jeste li zadovoljnim materijalom kojega imate?

Ajmo o tome kad dođe vrijeme, još nije.

Nedavno ste u jednom intervjuu kazali da vas nitko ne zove za duet, dodajući pritom i kako ste, citiram, ogroman duetni neiskorišteni potencijal. Na stranu vaš ironični ton, zašto mislite da vas nitko ne zove? S kim se vidite u duetu?

Ne vidim se, bože mili, jao i pomagaj, kakav teror. (smijeh) O ovome se radi – većina medijskih istupa je po špranci, novinarska pitanja često su šalter za servisne informacije pa novinar posvud prti prepun šaržer artiljerije da je ispuca na prvom tko mu naiđe. Što da se radi, kako ostati mentalno neokrhnut nego se u tom slučaju sprdati, prvenstveno sam sa sobom.

Iza vas je bogata ljetna turneja. Kako ste se na njoj proveli, koje biste nastupe izdvojili?

Od važnih nastupa izdvojio bih da sam se ovoga ljeta i službeno samoproglasio starcem, takav je familijarni splet i slijed okolnosti - dijete odrasta, polako napušta gnijezdo, a meni ne preostaje nego čekati kad će i nju poput Marka Twaina u odnosu s njegovim ocem preneraziti koliko sam se odjednom i iznenada opametio od njenih pubertetskih godina. Još uvijek smo daleko od toga, puno još moram na sebi raditi kako bih u tome uspio. Tko zna, možda nekog sljedećeg ljeta.