Od svoje beogradske premijere u prosincu 2021. godine do danas film je pogledalo više od 30.000 gledatelja. U njemu autor postavlja vječno pitanje: je li kraj života samo kraj boravka na ovom svijetu? Postoji li mogućnost da se život produlji u nekom drugom obliku?

Radnja prati profesora klavira Milana, pet godina nakon što je njegov kum, nekadašnja pop-zvijezda nestao pod nerazjašnjenim okolnostima. On odlučuje razriješiti misterij, no ne nalazi podršku i razumijevanje obitelji i okoline, zbog čega razvija prijateljski odnos s psom lutalicom.

Uz Dušana Kovačevića koji potpisuje scenarij i režiju, film je okupio najveća imena srpskog glumišta poput Vojina Ćetkovića, Branke Katić, Nenada Jezdića, Hristine Popović, Gordana Kičića, Andrije Miloševića, Srđana Žike Todorovića, Milana Lanete Gutovića i Mire Banjac, a u jednoj od uloga se našla i poznata pjevačica Lena Kovačević. Glazbu za film potpisuje Momčilo Bajagić Bajaga.

Uoči početka prikazivanja filma u Hrvatskoj, donosimo veliki intervju s piscem i redateljem čiji je rad obilježio generacije gledatelja na ovim prostorima.

Nakon 18 godina ovim se filmom vraćate u regionalnu kinematografiju. Što vam je toliko trebalo?

Filmska režija nije moj osnovni posao, pa mi je trebalo vremena da nađem priču koja me intrigira dovoljno da je pretočim u film. U međuvremenu sam napisao nekoliko drama i režirao nekoliko kazališnih predstava, napisao još dvije knjige… Ja radim paralelno nekoliko poslova i ova režija je došla poslije skoro dvadeset godina od "Profesionalca". Hvala Bogu da se završilo usprkos svih ovih problema koji smo imali. Tri godine smo bili u pripremi, godinu dana smo čekali zbog problema uzrokovanih pandemijom, premijera je bila čak četiri godine od početka rada na filmu.

Smrt je nešto što nas sve čeka i s čim se ljudi susreću svaki dan. Pa opet, ljudi o smrti nerado govore. U vašim ranijim tekstovima, kao i u ovome, vi to činite na jedan humoristični i tragikomični način. Je li to jedini način da čovjek govori o smrti?

"Maratonci trče počasni krug" je moja prva drama, pisao sam je na trećoj godini studija kao dramu, ozbiljnu dramu. Međutim, ljudi su se smijali na čitanju, tako sam ustanovio da je u stvari to komedija. To je zapravo početak i otvaranje vrata mom budućem radu. Tom dramom sam napravio neku vrstu podsmjeha i oslobađanje od straha. Kasnije ću to ponoviti u više komada i filmova. Čak je i "Nije loše biti čovek" priča o tome oslobađanju od straha. Nedavno sam pogledao "Maratonce" ponovo, kada je film bio restauriran, i primijetio da ima mnogo mrakova. Začudilo me u ovim godinama kako tako mlad čovjek nosi toliko mraka, jer sam to nekako i zaboravio. Ja volim da u svemu pronađem neku drugu stranu, nešto što je smiješno. Ili se bojim tame, tamne strane života, a humor je svjetlost. Zato se uvijek trudim da pronađem humor. Humor i smijeh unose svjetlost u život, a ja sam željan svjetlosti cijelog života i volim sunce.

Ali, strah od smrti je česta i velika tema u vašim filmovima i dramama, mora da postoji još neki razlog zašto se njome baš toliko bavite.

Ja sam kao dijete imao velike zdravstvene probleme i to je, kao i kod većine ljudi ostavilo dubok trag. Liječio sam se cijeli život, praktično, od zebnji, potisnutih strahova i pitanja. Literatura je ljekovita i za onoga tko čita, a pogotovo za one koji pišu. Mene je pisanje izliječilo, kroz pisanje sam se razračunavao sa strahom od nestajanja. Kroz sve moje komade se provlači priča o nestajanju. Ne volim smrt ni kao riječ, zato pišem o nestajanju. Bavio sam se u svom radu ozbiljno time da li postoji neka nova dimenzija postojanja. Ovo je naizgled priča nalik "Sabirnom centru" i storija o onom svetu, a žanrovski je zapravo komedija. U krajnjem slučaju, moj prvi komad "Maratonci" je o smrti – prodavači kovčega jesu otjelotvorenje same smrti. A to je jedina stvar koje se svjesno ili nesvjesno plašimo. Čovjek se plaši bolesti ne zato što će biti bolestan, već zato što može umrijeti. Smrt je nešto s čime se susrećemo još u ranoj mladosti, već prilikom prvog spoznanja o životu i svijetu. Neko taj strah savlada lakše, neko teže, a opet ima i onih koji bukvalno cijeli život boluju od straha. Čovjek se na raznorazne načine spašava od straha.

Centralna priča vašeg novog filma je prijateljstvo jednog čovjeka i jednog psa ali, zapravo, moglo bi se reći da je tema samo “prijateljstvo”. Zašto ste morali zakomplicirati priču, uvesti lik psa Žuće?

Nisam ljubitelj previše dokumentarnog pristupa ni literaturi ni filmu, iako osobno volim dokumentarni film. Uvijek pokušavam da napravim drugi i treći plan i da na neki način stiliziram svoje priče da budu renesansne i da imaju nekoliko nivoa. Tako i ovaj film ima nivo socijalne drame, zatim nivo trilera i na kraju jednu paranormalnu priču koja je pod velikim znakom pitanja da li je moguća. Upravo ta igra između mogućeg i nemogućeg je moj rukopis u skoro svemu što sam radio. Moje viđenje svijeta uvijek je bilo pomalo sumnjičavo i nije bilo egzaktno, uvijek je bio nekakav znak da postoji još jedan paralelni svijet koji ne možemo ili ne želimo da vidimo. Kada to pričam, govorimo o nečemu što je jako bitno, a to su božja stvorenja koja nas okružuju - ptice, životinje, drveće, sve što čini ljepši deo ove planete. Ovo je nekakva vrsta moje zahvalnosti i posvete svim tim divnim stvorenjima s kojima sam odrastao, od ranog djetinjstva.

Kako vam je uspjelo okupiti tako sjajnu glumačku ekipu za ovaj projekt?

Imao sam tu sreću da sam s dvadeset i nešto godina, u toku jedne kalendarske godine imao čak dvije premijere u Ateljeu 212 u Beogradu. Tada sam na trećoj i četvrtoj godini studija napisao dva komada i s njima sam ušao u kazalište i uopće umjetnički svijet, i to na najveća moguća vrata. Početkom sedamdesetih, Atelje 212 je bio europsko kazalište u pravom smislu te riječi i u njemu su igrala najveća imena našeg glumišta. Tako sam imao sreće da postanem prijatelj s velikanima - Borom Todorovićem, Batom Stojkovićem, Mirom Banjac, Zoranom Radmilovićem, Taškom Načićem i drugim darovitim glumcima. Od tada pa sve do dana današnjeg imam to zadovoljstvo da surađujem s našim najvećim glumačkim imenima, a tako se nastavilo i u ovom filmu “Nije loše biti čovek”. I ovaj film će ostati upamćen po izuzetnoj glumačkoj generaciji koja je već ostavila i ujedno će tek ostaviti trag i na filmu i u kazalištu.

Koliko ste se strogo držali scenarija tijekom snimanja vašeg posljednjeg filma? Kakav je inače vaš običaj? Dozvoljavate li glumcima da improviziraju na probama, utječu na scenarij?

Replike nisu nešto što je zapisano u kamenu i ne smije se dirati. Važno mi je da replike bude životne i uvjerljive i često sam dodavao scene i replike tijekom snimanja kada sam osjetio da je to potrebno i da daje život likovima. Tako smo i u ovom novom filmu neke scene dorađivali tijekom proba, neke improvizirali uživo u kadru, a neke i odbacili kad smo vidjeli da ne funkcioniraju.

Kada pišete dramu ili scenarij, zamišljate li tekst odmah u izvedbi, ili samo razmišljate o onome što ispisujete?

Kada pišem ne zamišljam izvedbu ili glumce, tijekom procesa rada upoznajem svoje likove. Kada uspostavim taj karakter lika, kada ga dobro upoznam, on se dalje piše sam jer ne može da priča drugačijim jezikom, ne može da ima drugi način mišljenja. Nakon što na taj način dobro upoznam likove, u radu s glumcima događaju se nove dinamike, ali tada već lako osjetimo što je potrebno, a što ne kada se dogodi improvizacija.

Vaši komadi igrali su do sada na čak 150 scena u svijetu, a u izdanju Lagune izašla je 2021. godine i vaša knjiga drama na engleskom. Koliko vam je značio taj prijevod?

Prvi prevod moje drame bio je davne 1973. godine nakon što su "Maratonci" izvedeni u "Ateljeu 212". Odmah zatim komad je imao postavku u Celju u režiji Vide Ognjenović. Od tog slovenskog prijevoda pa do danas, drame su mi prevedene na više od 40 jezika, koliko mi je poznato na osnovu autorskih prava. Bilo je tijekom proteklih pola vijeka dobrih, odličnih i osrednjih prijevoda, a kakav je prevodilac, takva bude i vaša literatura. Rekao bih, jedan od najznačajnijih prevodilaca u Srbiji bio je moj zemljak Stanislav Vinaver. Nepremašeni majstor prijevoda na srpski jezik.

"The Professional and other plays" sa šest drama u sjajnom prijevodu g. Randall A. Majora je sigurno najznačajniji prevodilački rad na mojim komadima koji sam do sada imao. Ova knjiga na engleskom jeziku počinje s "Maratoncima" i završava se "Hipnozom jedne ljubavi" ili na engleskom "Love in the time of hypnosis". To su moja prva i, zasad, posljednja napisana drama. Naslov knjige "The Professional and other plays" je po mojoj najigranijoj i najprevođenijoj drami "Profesionalac" koja je izvedena u oko stotinu stranih kazališta. Ova neodrednica "oko" znači da su u pojedinim zemljama dramu igrali bez autorskih prava. Prevedena je na skoro sve europske jezike, uz izvođenja na Broadwayu, u Londonu, Parizu, Berlinu…, pa do Kazahstana i Irana. U Istanbulu se igra deset godina bez prestanka.

Laguna vam je u 2020. objavila i svojevrsnu pjesničku autobiografiju "Ja to tamo pevam". Kako ste bili zadovoljni tom knjigom? Što vam poezija nudi a da ne mogu drame ili scenariji za filmove? Je li poezija vrhunac umjetničkih djelatnosti?

Knjiga "Ja to tamo pevam" nastala je tijekom korone kada sam imao višak slobodnog vremena. Ja nikad nisam poeziju pisao s namjerom da se njome primarno bavim i da to bude dio mog ovog posla. Ispisivao sam za svoju dušu poneku pjesmu kada mi je to bilo potrebno. Pisao sam songove u skoro svim filmovima i predstavama koje sam pisao, a sva ta poezija koju sam pisao tokom pola vijeka bila je rasuta i razbacana po scenarijima, dramama, časopisima i ponajviše mojim fiokama. Moja supruga Nada me je često podsjećala da bi bilo dobro da te pjesme saberem i da to objavim u jednoj knjizi. Ja sam stalno govorio: hoću, hoću, kad dođe neko bolje vrijeme, misleći da ću imati malo više vremena. I onda se dogodio veliki apsurd, kao što su često apsurdi u mojim dramama, pojavilo se neko gore vrijeme koje nitko od nas nije očekivao. I u tom nekom gorem vremenu, pojavio se taj višak vremena u kome sam sve pjesme skupio i sabrao i objavio. I mene je malo iznenadio uspjeh te knjige. Ona je za 3 mjeseca prodata u 7-8000 primjeraka, što je za tu vrstu literature jako značajno i puno. Za bavljenje ovim poslom meni je veoma značajan stih: "Pisanje i čitanje je ljekovito i poznato od davnina kao narodna medicina". U mom slučaju pisanje ove zbirke jeste bilo ljekovito. Odrastao sam s generacijom velikih pjesnika, tamo nekih šezdesetih-sedamdesetih godina prošlog vijeka, i svi oni su zapravo bili veliki, jer su stvarno bili rođeni za taj posao, i to je bilo očigledno po načinu razmišljanja, po načinu života, po načinu na koji govore... Njihov talent je vidan po tome što su ostavili veliki trag u našoj poeziji. Tako da je to nešto što je osobitost ljudi iz tog područja književnosti. A kada ste me pitali, da li je poezija vrhunac neke djelatnosti, ja sam mislio i u pravom egzaktnom smislu, ali i u metaforičnom za nešto da je poezija, jer kada kažete za nekog da je napravio nešto izuzetno lijepo, onda kažete: to je poezija. To važi za sport, arhitekturu... To važi i za bilo koji drugi ljudski rad u kome ste u stanju da dosegnete vrhunac, ono što se kaže dodirnuo je zvijezde, onda vi za takvu osobu i takav rad, kažete: "To je kao poezija". U tom smislu, poezija je za mene nešto izuzetno lijepo i rekao bih čak da je to sveta djelatnost.

Film "Nije loše biti čovek" zapravo je adaptacija vaše drame iz 2012. godine, "Kumovi". Koji su bili najveći izazovi pri adaptiranju tog teksta za film?

Od drame “Kumovi” je u scenariju filma “Nije loše biti čovjek” ostala osnovna, centralna priča o prijateljstvu jednog čovjeka i jednog psa, za koju će se kasnije uspostaviti da to baš nije točno, da je priča malo kompliciranija, kao uostalom i sam život. Dodao sam tu liniju priče o muzičarima i njihovom životu i ljubavima, tako da ovaj film “Nije loše biti čovek” funkcionira žanrovski i kao triler i kao komedija, pa čak i kao film o paranormalnom.

Prošlo je 40 godina od premijere kultnog filma "Ko to tamo peva", koji je proglašen najboljim srpskim filmskim ostvarenjem svih vremena. Kako se danas odnosite prema tom filmu, koliko mislite da vas je on odredio?

Taj film je između ostalih osvojio nagradu "Charlie Chaplin" za najbolji film u žanru komedije, nagradu publike u Cannesu, a to je isti parametar kao kad osvojite Kup šampiona. Imao sam sreću da budem u jednom timu koji je dobio ovu nagradu, i to je otprilike taj rakurs. U programu Cannes Classic kanskog festivala pored ovoga filma, prikazan je koliko znam još samo "Skupljači perja" Aleksandra Saše Petrovića.

To što je "Ko to tamo peva" proglašen najboljim srpskim filmom svih vremena, posljedica je jako lijepih, dobrih i sretnih okolnosti. U tom filmu igraju glumci koji su bili najbolji majstori umjetnosti glume druge polovine 20. vijeka. Takva ekipa, predvođena Pajom Vuisićem, Batom Stojkovićem, i svima ostalima, jeste "dream team" koji će se teško ponoviti. Nekoliko puta je bilo prijedloga da se radi remake ovog filma, čak sam imao ponude i iz inozemstva, ali ta ekipa glumaca koja je tada igrala, sa svim ljudima koji su ga radili po svemu je neponovljiva i ne treba kvariti sjećanja. Puno je okolnosti vezano uz nastanak tog filma. Kada sam tijekom korone prikupljao pjesme za zbirku "Ja to tamo pevam", prisjetio sam se, više u anegdotskoj formi, kako je protekla prva projekcija u "Centar filmu" koji je bio producent, i primjedbi koji su neki ljudi imali na taj film. Prva je bila da li je umjesno da se činom početka Drugog svjetskog rata bavim kroz komediju. Druga da songovi razbijaju priču, a treća primjedba je bila najironičnija - da taj naziv filma nije baš najbolji. Pričam o tome da je tih godina bila partijska cenzura, i ne treba zaboraviti okolnost da je Tito umro te 1980. godine, kada smo i snimali "Ko to tamo peva". Nismo mogli da snimimo posljednju planiranu scenu filma, jer cirkus koji smo čekali iz Italije nije mogao ući u zemlju. Filmska ekipa je putovala iz Beograda do terena u Deliblatskoj peščari gdje smo snimali, i vraćali se uvečer, nije bilo para da se tamo prenoći.

"Ko to tamo peva" je praktički snimljen za džabe. Prošlo se kroz jedan jako težak period, i zato me nervira kad se krene s pričama kako su nekad bila neka lijepa i sjajna vremena, jer za umjetnost nikada ništa nije bilo ni lijepo ni sjajno. Sve se radilo "na mišiće", i radilo se na volju i ljubav ljudi koji su htjeli nešto da naprave.

Vaše stvaralaštvo obilježeno je brojnim nagradama. Što mislite o nagradama u umjetnosti?

Prvu nagradu za životno djelo sam dobio kada mi je bilo pedeset i nešto godina, kad sam bio u, kako bi se reklo, najboljim godinama. Pošto se kod nas priznanja uglavnom dodjeljuju onima koji su bolesni, odmah sam pomislio – možda je neko čuo nešto loše, da sam bolestan… Znam bar desetak primera da, kada se pročulo da je neko loše ili maltene na samrti, odmah mu se dodjeljuje nagrada. Dodjeljivali su ovdje nagrade čak i u bolnicama. Tako da sve može biti i šala, iako u stvari nije.

Imam dvojako osjećanje prema nagradama. Jedno - da sam to doživio, da je vrijedilo nešto što sam radio i drugo - da sam stariji od većine nagrada koje sam dobio. Pomalo je neobična i priča ta da su mnogi moji prijatelji s kojima sam pravio filmove danas spomenici ili imaju nazive ulica. Ljepše je bilo dok su bili živi.

Koliko se promijenila filmska industrija otkad ste vi počinjali pa sve do danas?

Promijenila se tehnologija, nekad se snimalo na filmskoj traci, a danas se film može snimati i bukvalno fotoaparatom. Promijenio se sistem snimanja zvuka, princip rada rasvjetnih tela, sve napreduje - samo smo mi ovdje ostali isti i ne napredujemo.

Kako komentirate današnje društvo, vrijednosti, ideale?

Ljudi danas mnogo više gledaju televiziju, kompjutere i mobilne telefone. Hipnotizirani su po cijele dane, sa sve destruktivnijim i morbidnijim reality programima. Njeguju se prostakluk i nekultura, prezir prema svemu što je humano i ljudsko. Danas je biti obrazovan čovjek, uvreda, što je apsurdno ali nažalost točno. Što je čovjek obrazovaniji, sve je veća sakaluda, jer je protraćio život učeći, čitajući, baveći se bezvrijednim stvarima… Rječju, on nije ništa veliko uspio da uradi.

A pod velikim se danas podrazumijevaju samo nakaradna materijalna dobra, jad i bijeda prostakluka. Zato će mnogi ljudi danas, i to ne samo mladi, otići da rade negdje gdje se njihovo znanje cijeni. Danas je opće prihvaćena karakteristika: pametan čovjek, a budala. Ne vidi se skori izlaz, i čitava ova situacija me podsjeća na onaj sjajan naziv drame Eugena O'Neilla „Dugo putovanje u noć“. Ali, bez obzira na to, svaki čovjek treba da gaji optimizam. Ne smijete biti pesimista u trenucima kada je pesimizam normalna stvar. Morate se boriti uvijek!

Kada ćete snimiti novi film, planirate li ga već?

Imam fascikle u koje skupljam razne ideje, priče, skice, crtice i bilješke koje su mi zanimljive za neke buduće poslove. Hoće li to biti knjiga, film ili kazalište - ne znam, ali od tih sinopsisa ili bilježaka se tijekom vremena uvijek izdvoji jedan koji je obavezujući i zahtjeva da radim. U ovom trenutku ne razmišljam puno o tome, bavim se sabiranjem nekih priča i knjiga, pa ću razmišljati kada to prođe.