S dramskom prvakinjom HNK, scenaristicom i redateljicom porazgovarali smo o filmskoj umjetnosti, autorskom pisanju, režiji i hrvatskom društvu uopće. Tema za razgovor bilo je mnogo: Lana Barić neumorno stvara u više područja filmske i kazališne umjetnosti, pokušavajući pritom provocirati uvriježene norme - recimo one o ženskim likovima na hrvatskom filmu.

Odavno ste odlučili iskoračiti iz same glume. Napisali ste kratki film u koautorstvu još prije desetak godina, a tu je i scenarij za 'Terezu37', koji ste započeli pisati na Akademiji i dugo se kuhao… Zanima me što vas je uopće gurnulo u istraživanje tih drugih dijelova filmske umjetnosti?

Uvijek sam bila pasionirana gledateljica filmova, odmalena. U videotekama sam često koristila onu opciju 3+2, tako da bih donijela kući po pet filmova i gledala cijelu noć. Nisam nikad svjesno znala da ću se odlučiti na taj korak, ali mi je prirodno došao. Samo sam krenula pisati, učiti kako se piše scenarij i sad kad razmišljam o tome, taj tijek događaja djeluje mi skroz logičan. Volim film i televiziju kao medij, i kao gledateljica i kao participantica.

Nije li vam bilo dovoljno teško i zahtjevno biti 'samo' glumica, odnosno nositi sve te likove i sudbine u sebi na pozornici, a sada ih morate i pisati?

Htjela sam ispričati baš tu jednu priču, zato sam krenula pisati. I nisam pisala za sebe, u glavi to tada nisam tako postavila. Imala sam potrebu ispričati priču. Prošlo je dosta vremena od ideje do realizacije i na kraju je tako ispalo, ali u početku nisam razmišljala o tome niti je sve to bilo dio nekog većeg plana. Meni se nikad u životu stvari nisu događale tek tako, jako malo mi je poklonjeno i sve sam zaradila. Tako je bilo i s 'Terezom'; cijeli je proces trajao jako dugo, a vjerujem da bi manje uporni odavno odustali.

Tijekom školovanja, ali i kasnije u karijeri, radili ste na brojnim predstavama i filmovima, upoznajući putem mnoge redatelje i scenariste. Koliko su oni utjecali na vaš današnji redateljski i scenaristički potpis, možete li izdvojiti neke od njih koji su vas osobito zaintrigirali, čijih se rješenja i poteza možete sjetiti i usred noći?

Moj mentor na diplomskoj predstavi Ermin Bravo, sjajan bosanski glumac i moj prijatelj, puno mi je pomogao na fakultetu, visoko je postavio ljestvicu i nije odustajao dok nismo došli do rezultata. Mislim da sam tada naučila da ne pristajem na polovičnost i bilo što ispod izvrsnoga, mada ponekad ne možeš utjecati na rezultat. Ljestvicu sam uvijek postavljala visoko jer me nije strah posla, pa makar trajao i 10 godina. Ali kad si u ansamblu, nemaš baš priliku birati i dogodi se da radiš nešto što baš i ne bi. Moji profesori u Sarajevu puno su utjecali na to kako danas radim i jako sam zadovoljna što sam završila baš tu školu.

Kada ste se, kao mlada glumica, započeli baviti i scenarijem, sigurno ste imali i neka omiljena redateljska i scenaristička imena sa svjetske scene. Oko kojih ste filmova, pravaca, redatelja bili opsesivni?

Kao što sam već rekla, oduvijek gledam filmove. Nekad su stare holivudske i europske klasike puštali u 5 ujutro na HRT-u i ja sam znala naviti sat, staviti da se snimaju (na videokasetu) i vratiti se u krevet. Uvijek sam voljela Johna Cassavetesa i Ingmara Bergmana, njih sam gledala u mladosti. Kasnije sam otkrila Chantal Akerman i potpuno se zaljubila u sve što je radila. Nadala sam se da ću je upoznati jednog dana, ali taj će se razgovor morati odviti u nekim drugim dimenzijama.

Jeste li strepili od spisateljskog posla kada ste tih davnih dana krenuli raditi na scenariju za 'Terezu37'? Scenaristika je i tip tehničkog pisanja. Kako ste i gdje učili pisati za film? Jeste li odmah znali da pišete tu ulogu za sebe?

Nisam se bojala, rijetko se bojim zapravo. Moja strast uvijek je veća od mog straha. Učila sam pisati tako što sam skidala scenarije s interneta, kasnije sam išla na razne radionice, i dalje idem, i dalje učim. Pisati za ekran, za sliku nešto je skroz drugo. Čak i kad ste potpuno zadovoljni, stvari će na samom setu doživjeti drugu formu, kao i u postprodukciji. To je kolektivni proces koji mi je uvijek bio magičan. Nisam pisala 'Terezu' za sebe, nisam tada razmišljala o tome na taj način.

Što vam, nakon svega, znači Zlatna arena za najbolji scenarij u Puli? Tako dugo radili ste na tom tekstu. Je li vam nagrada donijela olakšanje? Znamo da one znaju biti i uteg. Strepite li pred time hoće li vaš idući scenarij biti jednako uspješan i hvaljen?

Ne strepim. Radim, to je ono što mogu. Iako sam odrasla u obitelji koja je uvijek očekivala najgore u smislu da su uvijek strahovali od različitih strahota, nikada nisam razmišljala na takav način. Također, toliko je faktora o kojima ovisi uspjeh i rizik je dio umjetnosti, njezin integralni dio, mora biti. Igranje na sigurno nema smisla, čak i da ima, ne bih znala kako se to radi. Svi želimo biti voljeni, nagrađivani, cijenjeni i dobro plaćeni, ali sve to često izostane. I onda imate ono unatoč i usprkos, što postane glavni pokretač. To su sve prirodne dinamike posla, bitan je kontinuiran rad, biti uporan. Zaista vjerujem u rad, to jedino ima smisla.

Što se moralo poklopiti za 'Terezu37' da nakon toliko vremena i rada kažete: To je to, idemo snimati?

Moralo se poklopiti to da iz petog puta prođemo na HAVC-u. Dugo smo čekali da prođemo na natječaju, a scenarij je već odavno bio spreman, iako sam stalno radila na njemu, pa čak i na samom snimanju.

Vaš kratkometražni redateljski prvijenac 'Snjeguljica' svjetsku je premijeru imao početkom godine u programu 33. Filmskog festivala u Trstu, a kasnije je bio prikazan na još nekim međunarodnim festivalima. Znamo da se na jače festivale prijavljuje na tisuće kratkih filmova, pa je uspjeh već i ako te prihvate i prikažu. Kako se danas istaknuti filmom u toj masi proizvodnje?

Da, kad je kratkometražna selekcija u pitanju, govorimo o nekoliko tisuća filmova i zapravo je izrazito teško. Kratki je film lakše snimiti nego dugi i zato ih je puno više. Za Trst su ih uzeli samo 10 i ja nemam pojma kako sam upala, niti više razmišljam o tome, drago mi je da jesam. Film ide dalje i prikazuje se na različitim festivalima, sretna sam zbog toga. Nadam se da je to zato što je dobar.

Uz interes za režiju i scenaristiku te rad na mnogim filmskim i ponekim televizijskim projektima, u kontinuitetu glumite od 2011. u ansamblu zagrebačkog HNK - a znamo da su obaveze prema matičnom kazalištu uvijek brojne. Kako ste za sve to pronalazili vremena u zadnjih desetak godina? Izgleda kao da izvrsno planirate. Ili malo spavate.

Dovoljno spavam, ne bih mogla da ne spavam. Organizacija i koordinacija su ključ. Istina je da se ne odmaram puno i da slabo izlazim navečer, nastojim se odmoriti kroz posao, a drage ljude vidim kroz dan.

Junakinja vašeg filma 'Tereza37' čvrsto pokušava ugrabiti svoju novostečenu slobodu, a vi to portretirate, između ostalog, i kroz slobodnije seksualno ponašanje. Čini mi se da takav ženski lik do sada nismo gledali na domaćem filmu. Zašto je i dalje takva karakterizacija lika u nas rezervirana isključivo za muške likove? Pogotovo ako uzmemo u obzir filmsku tradiciju i činjenicu da su neki redatelji u nekim kulturama pisali takve ženske likove i prije više od pedeset godina.

Vjerujem da to ima veze s rodnom stereotipizacijom i time da je žena kurva, a muškarac jebač ako češće mijenjaju partnere ili partnerice. Kaskamo u svemu, kaskamo u osnovama, u ljudskim pravima, u poštivanju zakona; vidite što se zbiva s gospođom Mirelom Čavajda, to je sramotno. I kad pomislimo da stvari idu na bolje, uvijek treba promisliti dvaput i uzeti to sa zadrškom jer je činjenica da se kod nas promjene događaju puževom brzinom kretanja i po principu korak naprijed, nazad dva. Minutaža koju u filmu ima lik Renate u 'Terezi', a koju igra moja draga prijateljica i kolegica Ivana Roščić, jest minutaža koja je zapravo dosad bila prosjek za glavni ženski lik. Dakle taj je glavni lik zapravo uvijek bio na granici sa sporednim. Nadalje, ti su likovi često bili nesamostalni i njihove akcije bile su uvjetovane muškim protagonizmom. Stvari se mijenjaju u tom smislu, to vidimo po filmovima koji se snimaju zadnjih godina, ali to nikako ne mora biti praksa. Vidite i sami da su kod nas duboko ukorijenjeni tradicionalni obrasci u koje su upisani sporednost i neprotagonizam žene, ta pasivna interijerna uloga, tako da ne bih hrabro vjerovala u postojanost tih promjena, iako njima stremimo.

S druge strane nacionalna kinematografija ne nastaje u vakuumu. Možda mi ne možemo pisati takve likove jer smo primitivci koji misle da se na taj način mogu zabavljati samo muškarci.

Pa, da. Pritom živimo u Zagrebu, glavnom gradu. Možete zamisliti što je tek u ruralnim sredinama.

U filmu ‘Snjeguljica’ opet se nalazite u trostrukoj ulozi: scenarij, režija, gluma, a glavna je junakinja Željka opet tip žene koja dugo zatomljuje osjećaje u sebi, ali koja očito i zna presjeći, poput Tereze. Oba lika dolaze do 'točke usijanja' i mijenjaju svoje živote, ali prema sebi. Mislite li da su oko nas mnoge žene koje nikada neće smoći snage učiniti to, 'presjeći', a trebale bi?

Mislim da jesu. Odnosno, upoznala sam ih. Oko nas su i ima ih mnogo.

Motiv ženske krvi važan je u jednom prizoru u 'Terezi37', kao i u 'Snjeguljici', u kojoj zatvara film, odnosno pokreće priču. Oba prizora moćna su na svoj način, a ovaj iz 'Snjeguljice' neočekivan je, on 'reže' i iznenađuje gledatelja na fantastičan način. Vizualno je efektan, a osim toga sjajna je metafora za čest problem ženske šutnje. Moćno je i to da ste taj prizor, koji nosi toliko toga u sebi, smjestili baš za obiteljski stol. Pretpostavljam da ste oduvijek znali da će on pokrenuti priču u 'Snjeguljici'. Kako ste ga se dosjetili?

Ne znam, uglavnom vidim stvari u slikama. Potreba za 'Snjeguljicom' pojavila se kad sam se aktivno počela baviti pitanjem majčinstva i time što ono znači u našem društvu, ali sam otišla u drugu krajnost u odnosu na Terezu, iako se zapravo radi o istoj strani medalje. Imam dojam da je dosta toga što kažem na tu temu već prožvakano, mada ono što definitivno nije jest odluka žene da ne bude majka, što se kod nas još uvijek teško razumijeva, propituje i smatra endemskim razmišljanjem koje se uvijek posebno naglašava. Imam dojam da se uvijek nekako 'zna' ako žena nema djecu, a nikad se 'ne zna' je li muškarac otac niti ga to definira onoliko koliko ženu definira majčinstvo. Pritom, paradoksalno, ne postoji izraz za ženu koja je izgubila ili ostala bez djeteta dočim postoji izraz za ženu koja ne može imati dijete ili ženu koja je ostala bez muža. Kladim se da je riječ udovica nastala prije riječi udovac.

Je li vam bilo čudno pisati svoje uloge za 'Terezu37' i 'Snjeguljicu' ili vam je to upravo bila prednost - jer ste točno znali s kim imate posla?

Nije mi bilo teško jer kad pišem, razmišljam o tome da postavim tu priču na papiru onako kako sam željela. Za 'Snjeguljicu' sam znala da ću ja igrati, iako isto nisam htjela, zato što zaista imam potrebu ispričati određenu priču, izrežirati je. Ne pišem to za sebe u smislu - ajde da i to odigram. To je moja istinska autorska potreba, a radi se o kompletno drugoj profesiji. Na kraju je bilo jeftinije i efikasnije da igram ja, ali to me samo učvrstilo u namjeri i odluci da u svom dugometražnom debitantskom filmu nikako ne igram, jer ne želim, jer je režija ozbiljan posao i jer ne mogu raditi oboje, a da nešto ne propustim, barem ne sad.

Zagrebački HNK najavljuje kao iduću premijeru 'Zločin na kozjem otoku' Paola Magellija. S njim ste već više puta radili na pozornici svog kazališta. Kako je raditi s Magellijem? Što možete reći o predstavi i svom liku?

Meni je s Paolom uvijek lijepo jer je opušteno, lagano. On zna što hoće, voli kazalište i voli glumce, što često nije slučaj. Radila sam s jako puno ljudi za koje istinski nemam pojma zašto se bave kazalištem i kako su zalutali u njega. 'Zločin na kozjem otoku' igramo u ambijentu Brodarskog instituta i on je sad, evo, kazališna pozornica. Na sreću i na žalost. To je priča o tri žene koje poslije Drugog svjetskog rada žive same i usamljene u velikoj, izoliranoj kući na jednom otoku. Igram Piju, sestru vlasnika kuće koji je poginuo u ratu i u koju bane stranac koji je navodno bio u ratnom zarobljeništvu s njenim bratom. To potpuno poremeti dotad balansirane odnose između nas tri - Pije, njegove sestre, Agate - njegove žene i Silvije - njegove kćeri.

Nemoguće je u razgovoru s vama ne dotaknuti se i čitave drame koja je nastala u dijelu filmaških krugova nakon izbora 'Tereze37' kao hrvatskog kandidata za nagradu Oscar. Prošlo je neko vrijeme, pa me zanima možete li se osvrnuti na to? Kako ste doživjeli tu situaciju, je li vas potresla? Mislite li da je način na koji u Hrvatskoj biramo kandidata za Oscara dobar ili ga treba popravljati?

Mislim da je način na koji se bira hrvatski kandidat jasan i transparentan, a u javnom pozivu uvijek je priložen Pravilnik, svima je dostupan i svi se mogu upoznati s njim. Podrazumijeva se da su svi koji prijavljuju film upoznati s Pravilnikom i da ga samom aplikacijom podržavaju, odnosno suglasni su s njim. Osobno nikada nisam bila u komisiji za Oscare jer sam stalno u sukobu interesa - skoro je uvijek prijavljen neki od filmova u kojem igram, tako da se time nikad nisam ni bavila. Tajnik Društva (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, HDFD, op.a.) radi na provođenju čitave procedure i po mjesec dana, a to je naporan i obiman posao - treba pronaći ljude iz svih ogranaka Društva koji su voljni raditi na tome, a koji nisu sudjelovali ni u jednom od prijavljenih projekata. Zatim se bukira kinodvorana na pet dana te se mora omogućiti svakom od 15 članova komisije termin za gledanje. Svi se filmovi, dakle, gledaju u kinu, a svaki film ima dva termina prikazivanja.

Moram priznati da me emotivno sve to nije previše pogodilo, niti sam se uvlačila u medijska prepucavanja, kao ni ona na društvenim mrežama. Već dugo znam da je naša kinematografska zajednica krhka, to se pokazalo više puta, kao što se više puta pokazalo da se povrijeđeni ego i partikularni interesi često prikazuju kao opće dobro. Da nije tako, netko bi nakon svega pokušao promijeniti Pravilnik, ako je smatrao/la da je problematičan na bilo koji način i da postoji bolji model, te prenijeti licencu, ali to se nije dogodilo jer bi taj posao trebalo i odraditi i šanse su da će HDFD i ove godine birati predstavnika za Oscara po istom principu, kao i sve godine dosad. Jedino što se dogodilo jest da je bačena ljaga na uspješan hrvatski film, što je bilo izrazito ružno, i na nekolicinu nas koji smo vezani uz HDFD i koji smo bili prisiljeni zbog toga dići tužbe na sudu. To je jedino čime je sve to rezultiralo. Da je postojala namjera da se unaprijedi sustav biranja, pričekalo bi se i krenulo u postupak nakon svega, a do reizbora ne bi došlo sve i da je film povučen jer bi Akademijin rok prošao i jednostavno ne bismo imali kandidata. A to su glasine koje su došle do mene - da se tražilo povlačenje 'Tereze37' i da se urgiralo kod ministrice kulture te da se vršio pritisak, jer je to, čini se, način na koji stvari funkcioniraju kod nas, pa je valjda suludo i pomisliti da je nekakav izbor bio - legalan.

Što je iduće za vas na redateljskom polju? Spomenuli ste u ovom razgovoru i vaš dugometražni film.

Aktivno pišem i dalje, razvijam dugometražni igrani film 'Eva nakon pada'. Krenulo je s radionicom Torino Film Laba i nastavilo se s EAVE-om, najvećom producentskom školom za razvoj projekta koja se odvija u tri modula i to u Luksemburgu, Estoniji i Španjolskoj. Također, pripremam monodramu o femicidu 'Ubio sam Almu' po tekstu Monike Herceg, koja će premijeru imati iduće sezone u Teatru &TD, a koju ću sama i režirati.