Teatar Müncheren Kammerspiele nedavno je proslavio sto godina postojanja na prilično spektakularan način – praizvedbom nove drame književne nobelovke Elfriede Jelinek, koju je napisala ekskluzivno za Kammerspiele, i to po naručenoj temi. Intendant Johan Simons je zamolio Jelinek da se uhvati u koštac sa svijetom visoke mode koji je u bavarskom velegradu koncentriran na Maximillianstrasse, a iz toga je nastao dramski tekst od 130 stranica pod naslovom 'Die Strasse. Die Stadt. Der Überfall.'

Rezultat je predstava koja nudi 'fascinantnu teatarsku večer', kako piše kazališni kritičar Süddeutsche Zeitung, dok bečki Der Standard konstatira i da je minhenska publika bila oduševljena. S druge strane, pitanje je koliko će oduševljenja novi komad Jelinek izazvati među onima kojima se bavi, a to je minhensko visoko društvo i svijet (pre)skupe mode, čiji je najvidljiviji predstavnik bio Rudolph Moshammer, ekstravagantni dizajner koji je njegovao izgled modne karikature. I on se pojavljuje kao jedan od likova u predstavi, no kritičari pišu da se Jelinek ovog puta nije upustila u nepodnošljivo i brutalno seciranje stereotipa i društvenih svetinja, zbog čega u rodnoj Austriji ima malu vojsku neprijatelja, nego se pokazala 'blažom', pa skoro i 'ljubiteljicom mode'.

To ne znači da 'Die Strasse. Die Stadt. Der Überfall.' nije ispunjen žaokama, ali one su ponajviše usmjerene konzumerizmu, koji je za Jelinek 'orgija', te prikazivanju psihičkog rastrojstva koje može rezultirati opsjednutošću vlastitom ljepotom. 'Da sam ova suknja, ne bih htjela sebi pripadati', jedna je od rečenica iz drame koja izražava tugu žrtava mode, prema kojoj se Elfriede Jelinek pokazala iznenađujuće milosrdno. No zato se treba prisjetiti onoga što je Jelinek odgovorila na novinarsko pitanje o tome kako će potrošiti novac od Nobelove nagrade za književnost: 'Prvo ću si kupiti jednu lijepu japansku haljinu.'