Prije nego što je otvoren nacionalni štand na Frankfurtskom sajmu knjiga, hrvatski povjesničar i komparatist Slobodan Prosperov Novak, u emisiji Pola ure kulture, iznio je svoje stručno viđenje ovogodišnjeg sajamskog nastupa hrvatskih izdavača i pisaca. No kako nas je Branka Kamenski upozorila prije priloga, on se pozabavio detektiranjem 'misterioznih osoba' koje stoje iza ovogodišnjeg nastupa te ih je prigodno i temeljito raskrinkao.

U uvodu se osvrnuo na važnost Frankfurtskog sajma, u prvom redu za Hrvatsku, koja je još prije pet stoljeća nabavljala prve inkunabule kao i kataloge izdavača i autora. Vidno razočaran, Prosperov Novak, na sam dan otvaranja sajma iznio je svoju ocjenu kako je ovaj do sada najgori u povijesti. Potom se obrušio na lik i djelo organizatora hrvatskog nastupa, a u toj njegovoj analizi najgore su prošli Edo Matić (koji se zapravo zove Edi), te Maja Vrančić, predsjednica splitske udruge Kurs, apostrofirana kao potpuno nepoznata osoba koja organizira Zimmer frei za pisce iz Jugoistočne Europe s kojom Hrvatska, razumije se, nema nikakve veze.

Ova formulacija Zimmer frei u interpretaciji S. P. N.-a s natruhom podsmijeha kao da se radi o eskortu, zapravo predstavlja rezidencijalni program za pisce sa sjedištem u Splitu na kojem su do sada gostovali ugledni pisci iz Europe. Na koncu ovog priloga, mogao se steći dojam da je S. P. N. zasnovao svoju kritiku na dvjema tezama: prva je zalaganje za hrvatski jezik i djelo svog mentora Radoslava Katičića sa studija kroatologije. Djelo ovog proslavljenog akademika ('Čim čujem multikultimeni postane zlo.'), prema Prosperovu Novaku, trebalo je predstaviti na Sajmu (a ne 'Povijest hrvatskog performansa' Suzane Marjanić!) te 'prodati velikim svjetskim izdavačima'. Druga točka povijesnog oslonca ovog stručnjaka bila je zamjerka što program izvode organizacije koje se bave i promoviranjem drugih književnosti Jugoistočne Europe, što je ponižavajuće za Hrvatsku. U tom smislu, S. P. N. posegao je za argumentacijom svog pramentora – rukocjelivanog dr. Franje Tuđmana, koji je imao gotovo identičan odnos prema oblicima promoviranja autentične hrvatske kulture.

Prilikom obračunavanja s čovjekom čije ime nije uspio zapamtiti, pokazalo se kako je zapamtio tek jednu njegovu glasovitu izjavu - 'na Drini treba posaditi masline', koju je, pored krvnog srodstva s Alidom Bremer, izdvojio kao najveći krimen i dokaz, da Edi iliti Edo, nema što tražiti ondje. Ipak, ostali smo uskraćeni za saznanje je li doskočicu o maslinama na Drini Matić izrekao dok je pričao neki vic, kao šalu, ili u kontekstu ozbiljnog razgovora. Nebitno, samo spominjanje Drine dovoljno je da ga u očima S. P. N.-a prokaže kao nepodobnog.

Kada se napokon dokačio masterminda ove čitave akcije, dr. Alide Bremer, u glasu mu se ipak osjetila mala ali bitna doza poštovanja; teška srca joj je priznao neke zasluge za promoviranje hrvatske književnosti, ali nijednom ne zaboravivši spomenuti da ona to uvijek i svuda radi skupa s bosanskom i srpskom, što Prosperova i njegove mentore opet i ponovo, boli i ponižava. Ispostavlja se da je glavni problem ovogodišnjeg hrvatskog nastupa u Frankfurtu prije svega bio u tome što su pobrojani akteri bili uključeni u promoviranje i omraženih književnosti iz regije. Bila je to osnovna zamjerka i kod izbora Ivana Sršena kojeg je predstavio kao agenta koji, o užasa, zastupa u prvom redu bosanske, srpske pa na kraju i hrvatske pisce. Renesansni Slobodan u prilogu je najviše drobio o tome kako jedna, prije svega europska književnost, kao što je naša ne zaslužuje da je se trpa u isti koš s ostalim književnostima bivše Jugoslavije.

Moglo bi se to shvatiti kao njegov izričiti zahtjev za čišćenjem hrvatske književnosti i njezinih promotora od svih nehrvatskih književnih natruha iz okoline. (U tom smislu, on je dosljedno implementirao ideju svog mentora Katičića, koji je ne tako davno obogatio hrvatsko jezikoslovlje genijalnim otkrićem da srpski jezik nije štokavski!) To je ujedno i veliki grijeh Europske mreže za knjige – Traduki, koju S. P. N. vidi kao malu akciju njemačkog ministarstva vanjskih poslova za prevođenje književnosti Jugoistočne Europe na njemački jezik, čime je ovaj znanstveni gorostas demonstrirao svoje ozbiljno nepoznavanje rada Tradukija. No najveći od svih grijehova jest to što nastup na sajmu knjiga nismo mi osmislili iz svoje glave, nego je to osmislila doktorica Alida Bremer iz svoje. Umjesto da nacionalni kolektiv upregne svoje ganglije i zajedničkim moždanim kapacitetima domisli predstavljanje kao što je to uspješno radio do sada, taj je posao nedopustivo prepušten jednoj osobi, koja je na književnosti i doktorirala u Njemačkoj.

A što se, zapravo, krije iza te osobe? Iza lika i djela dr. Alide Bremer stoji više desetljeća predanog rada na prevođenju, promoviranju, stvaranju ugleda hrvatske suvremene književnosti, koji se ovakvim sramotnim istupima na nacionalnoj televiziji samo srozava. Ne treba zaboraviti da je od osnivanja Tradukija upravo ona bila ta koja je organizirala i osmišljavala nastup hrvatske književnosti u Leipzigu.

Direktno je odgovorna za objavljivanje i promoviranje na desetke djela suvremenih hrvatskih autora u Njemačkoj, koji su također, ne reagirajući na gnjusne objede S. P. N.-a i sami pristali biti dio domaćeg blata iz kojeg nacionalno zabrinuti Slobodan progovara na svoja usta, a zapravo iz trbuha urednika emisije, urednika kulturnog programa, direktora televizije i malih interesnih grupa za koje se nije čulo dalje od restauracije 'Frankfurt' pored autoceste. Podsjetimo samo na europske dimenzije promo projekta KroatienKreativ koji je, povodom ulaska Hrvatske u EU, osmislila i koordinirala upravo Alida Bremer. Tijekom cijele 2013., organizirano je preko stotinu kulturnih hrvatskih programa u okviru kojih su nastupali hrvatski pisci i umjetnici. Preko trideset autorica i autora nastupalo je u dvanaest njemačkih gradova: Leipzigu, Monheimu na Rajni, Karlsruheu, Münsteru, Ulmu, Münchenu, Düseldorfu, Frankfurtu i dr.

Slobodan Prosperov Novak očigledno ima svoju strategiju prezentiranja nacionalne književnosti i kulture koju je ovom prilikom ponudio javnosti i resornom ministarstvu. No ona je toliko retrogradna da se njome ne bi moglo aplicirati ni za onaj prasajam inkunabula u Mainzu, prije pet stotina godina. Za takvog gospodina, u već ozbiljnim godinama i s reprezentativnim radom iza sebe, ipak bi se očekivalo da smisli nešto inventivnije, ali oslanjajući se prije svega na vlastitu glavu