Kako više nema privilegiju, a ni obavezu, inzistiranja na svemu što se zbiva izvan hrvatskog obzora, Eurokaz posljednjih nekoliko godina zapravo živi u balonu slobode, jer estetike su 'provaljene', o informacijama i imenima mogu brinuti i drugi, kao i o 'rubnosti'. Zato ostaje rad na detaljima, suptilnim pomacima u gromoglasnosti ili potrazi za tektonskim poremećajima u nježnoj strukturi.

Program 26. Eurokaza nipošto nije koherentan i ne traži smjelost u navlačenju provodne niti. Doduše, stavljen je naglasak na glazbeni gestus kroz predstave i projekte koji su se na već neki od načina bavile zvukom, bio on proizveden elektronikom ili elektrikom, ljudskim glasom ili ambijentom samim.

No pokušati povezati nastup Israela Galvana, zaista fascinantnog majstora flamenka, s instalacijama Claudije Bosse ili mitomanski kolosalnom 'Anticom' Riste Krleta u režiji Branka Brezovca, uspjelo bi samo ako koncept treba nategnuti do pucanja.

Pokazati takav niz umjetnika, a treba im dodati i Pierrea Rigala kao i Erica Jorisa, zahtijeva hrabrost i bezobraznost kakvu Eurokaz oduvijek ima. Potpuno oprečne reakcije publike potvrđuju kako nije riječ o sigurnim uspješnicama te kako nijedna od stavki na programu ove godine nije birana sa željom da se svima udovolji, čak ni da se barem zadovolji većina.

Galvan jest plesač koji apsolutno vlada svojim instrumentom, kao i njegova pratnja u kojoj su pijanistica Sylvie Courvoisier, autohtona vokalistica Ines Bacan i palmeros/ritmeros Jose Jimenez Santiago 'El Bobote', ali njegov nastup svediv je na prikaz vještine. Udubljivanje u meandar suigre pokreta, tona i perkusije previše je ozbiljno da bi mu se oprostila igra koja, u nedostatku invencije i strahu od praznine, na trenutke bježi u novocirkuske vode i otkriva ono što ne bi trebala otkriti – nesigurnost u vjeri da je upravo taj meandar čijem savršenstvu teži već dovoljan, kao motiv i kao tema.

Nedovoljnosti i proplamsaji obilježili su i većinu programa – najavljen kao nesvakidašnji koncert, nastup benda Moon Pallas u režiji i sa sudjelovanjem Francuza Pierrea Rigala sve je samo ne 'Micro', jer do konačnog uništenja/poništenja dolaze kroz mijene na kakve se pojednostavljeno može opisati i am festival.

Ipak, vrhunsko kolažiranje novokazališne destrukcije i savršene pop forme ostavlja malo nade da je viđeno 'nešto novo'. Grandiozni i iznimno zahtjevan projekt njemačko-austrijske umjetnice Claudije Bosse s izmještanjem fundusa Muzeja suvremene umjetnosti i pretvaranjem stanara u žive artefakte također je fascinantan u svojoj razvijenosti, ali podjednako i neuhvatljiv u raspršenostima i želji za dekonkretizacijom i velike Povijesti i onim malih, neslužbenih i privatnih.

Krik za revolucijom u strogo nadziranom konceptu ipak nije odgovor na čuveno pitanje 'Što da se radi?'. Ako je Bosse uopće željela odgovor.

Dok je eksperimentiranje s virtualnom zbiljom u radu belgijske kompanije Crew 'Terra Nova' tek u nastajanju, a iluzija kojoj teži tek nastavak sinestezijskih istraživanja koja će prave kazališne postavke tek dobiti, peformans Dalibora Martinisa kolaž čije babilonske premise tek opisuju, ali zapravo ne komentiraju ni djeluju.

Višak pretenzija mogao bi se pripisati 'Republici mašte' Jaminke Petek Krapljan i Jasmina Novljakovićada nije izvedbe posvećenog Plesnog studija Doma kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku.

Inzistiranje na glazbenom gestusu, protežno od izmjene razine artificijelnosti zvuka kod Galvana, preko sudara žanra i buke u 'Micru' pa i do nerazumljive prepletenosti Martinisovog 'Simultanog govora', poslužio je tek kao podloga za sponu između dvije predstave Branka Brezovca – na sisačkom otpadu ponovljenu Krležinu 'Salomu' i grandioznu 'Anticu' iz Prilepa.

Iako u predlošku ne mogu biti udaljenije, jer utilitarni zanos Riste Krleta i Krležina ekspresionistička gesta čitljiva i u toj legendi imaju malo dodirnih točaka, u izvedbi su ipak slične. Prvenstveno zbog postupka koji glazbu i govor spaja na način koji nije nov, ali u sukobu s autorskom estetikom ovog redatelja rezultira totalitetom koji je ideološki indiferentan, a scenski podatan.

Od kritike do ruganja i nije dug put, jer prorok ili prosac, novokomponirani nacionalni mitovi ili uvijek ista pjesma slamanja ideala pod teretom realnosti... Brezovcu je svejedno. Publici međutim nije, jer raskošna produkcija makedonskog Narodnog teatra Vojdan Černodrinski prvenstveno priziva zabavni potencijal razigranog kiča i postaje dokaz da Brezovec bolje funkcionira kad ni on ni publika nisu u kavezu.

Aktualnom crno-bijelom diskursu domaćeg kazališta Eurokaz je ponovno ponudio malo boje, gostovanjima koji o postupcima i rezultatima daju misliti različito, uz mogućnost da se ti pogledi mogu podnijeti čak i kad su potpuno oprečni. Famu o svojoj zagriženosti Eurokaz tako ispire implicitnim zagovorom tolerancije.