Pisac Orhan Pamuk rođen je 1952. u imućnijem dijelu Istanbula i odrastao u zapadnjački orijentiranoj Turskoj Mustafe Kemala Ataturka. Prvi je turski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a 2012. odlikovan je Legijom časti, najvišim francuskim odličjem. Mnogi njegovi romani već su postali klasici: 'Tiha kuća', 'Zovem se Crvena', 'Crna knjiga', 'Druge boje', 'Snijeg' za koji je 2005. dobio nagradu Medici za stranu književnost, 'Muzej nevinosti' i drugi. Najnovijim romanom 'Čudan osjećaj u meni' Pamuk se našao među šest finalista za međunarodnu književnu nagradu Man Booker International.

U svojim romanima secira odnos islama i Turske od Osmanskog Carstva pa do suvremene Turske, a i u političkoj svakodnevici ne libi se vući paralele između otomanske i današnje Turske.

Kad je u siječnju ove godine predsjednik Recep Tayyip Erdogan izrazio dobrodošlicu palestinskom predsjedniku Mahmoudu Abbasu, dočekavši ga u svom dvoru s vojnicima u osmanskim odorama, Pamuk ga je usporedio sa zastarjelim sultanom.

No ne muči Pamuka odijevanje osmanskih odora u ceremonijalne svrhe toliko koliko manipulacije kojima se Erdogan koristi kako bi osvojio apsolutnu vlast.

Zbog svoje izjave u jednom švicarskom časopisu 2005. kako je u Turskoj 'ubijeno 30.000 Kurda i milijun Armenaca, a nitko se ne usuđuje o tome govoriti', Pamuk je zaradio niz tužbi u svojoj zemlji, a nakon preseljenja u Sjedinjene Države 2007. ekstremisti su mu prijetili smrću. Ostao je nepokolebljiv i rekao da svojom dužnošću smatra slobodno govoriti o zabranjenim temama, a turski pravni sustav kritizirao je rekavši da je 'loše kada zakonodavne institucije određuju demokraciju'.

Iako službena turska politika nikad nije priznala genocid nad Armencima, Recep Tayyip Erdogan 2005. bio je prvi premijer Turske koji je progovorio o 'kurdskom problemu' i time razbio tabu o tome da Radnička partija Kurdistana (PKK) samo predstavlja teroristički problem. Njegova je vlada vodila razgovore s uhićenim vođom PKK-a Öcalanom, o mirnom rješenju kurdskog sukoba u kojem je od 1984. poginulo više od 40.000 ljudi.

Osim prilike da uđe u povijest, u prestanku prolijevanja krvi Erdogan je vidio i priliku za osvajanje glasove birača na predsjedničkim izborima, kako Turaka tako i Kurda.

Godine 2014., Erdogan postaje turski predsjednik, no na parlamentarnim izborima u lipnju 2015. vladajuća Erdoganova stranka prvi je put izgubila apsolutnu većinu u parlamentu te je propao njegov plan izmjene ustava kojom je želio povećati predsjedničke ovlasti.

U listopadu iste godine, u terorističkom napadu u Ankari smrtno je stradalo najmanje 97 osoba, a nobelovac Pamuk oštro se obrušio na predsjednika Erdogana optuživši ga za manipulacije i računicu kada je riječ o Kurdima.

Pamuk je u intervjuu za talijansku Repubblicu objasnio da je izborni poraz razbjesnio Erdogana te da su zbog izostanka kurdske potpore njegovu planu o predsjedničkoj republici vlada i vojska odlučile ponovno početi rat protiv kurdskoga pokreta.

'Danas cijela nacija shvaća Erdoganovu računicu. Najprije nije želio ući u međunarodnu koaliciju koja se bori protiv islamskog kalifata, a potom je pristao kad su to od njega zatražili Amerikanci. No istodobno kad je počeo bombardirati kalifat počeo je bombardirati i Kurde. Zemlja koja živi u miru iznenada se našla u ratu, istodobno protiv islamskog kalifata i Kurdistanske radničke stranke. Erdogan ne želi dijeliti vlast, a zabrinjavajuće je to što želi vladati sam pod svaku cijenu', rekao je tada Pamuk.

U intervjuu u časopisu Prospect Pamuk se osvrnuo na Erdoganov utjecaj na gubitak sekularnog identiteta Turske.

'Uoči njegova dolaska na vlast prije 13 godina, svi su s pravom mislili da je sekularizam pod prijetnjom. Danas je samo pet posto stanovništva zabrinuto zbog turskog sekularizma, ali 67 posto njih misli da je previše autoritativan', rekao je Pamuk.

Uvjerljivu parlamentarnu pobjedu Erdogan je osvojio 2002. zahvaljujući potpori uglavnom siromašnih i religioznih Turaka, a otada intenzivira svoj moć u vlasti pa i ceremonijalnu funkciju predsjednika, za što je izabran 2015., i nastoji je učiniti temeljnom političkom snagom zemlje.

Pamuka Erdoganovi politički manevri uznemiruju pa kaže da je prekršio Montesquieuova pravila podjele između pravosudnih, zakonodavne i izvršne vlasti, čineći to čak i bez skrivanja svoje manipulacije.

No Pamuka najviše zabrinjava Erdoganov stav o slobodi govora. Kao dobitnik Nobelove nagrade i međunarodno priznati pisac Pamuk si je uzeo za pravo kritizirati vlast pa je ukazao na manjak demokracije u zemlji u kojoj predsjednik želi kontrolirati sve.

'Neprihvatljiv je njegov prevelik pritisak na novine i novinare', rekao je Pamuk.