Rutić je godinu započeo sjajno; nakon zapažene predstave "Gard" koju je u koautorstvu s redateljem Draženom Krešićem postavio u zagrebačkom Teatru &TD, Fraktura mu je upravo objavila i debitantski roman "O neuspjehu i nebitnome".

Neimenovani junak njegova romana-prvijenca kronično je neuspješan student sociologije koji ni sam nije siguran zašto studira. On zna da ga nakon fakulteta ne čeka siguran posao, inteligentan je i ciničan, sposoban i nemotiviran, kao i većina njegovih prijatelja u strahu je od nesigurne budućnosti, no siguran je u samo jedno – da želi postati pisac. Kada se ludo zaljubi u mladu Anđelu, vegetarijanku koja je sve suprotno od njega, pedantna i odlučna uspjeti, motivirana da svako jutro vježba i ispunjava svoje fakultetske obaveze, ona postaje mogućnost njegove promjene. Stvari, naravno, nikad nisu tako jednostavne. Rutićeva junaka voljet ćemo i autodestruktivnog, i mamurnog, i rezigniranog, ljutit ćemo se na njega jer propušta očite prilike ili uzima ljubav zdravo za gotovo. No razumjet ćemo njegov stalan osjećaj nepripadanja u potrazi za samim sobom.

S Filipom Rutićem razgovaramo o pisanju, kazalištu, studiju, uspjehu i neuspjehu te još mnogim stvarima koje muče ili vesele njegovu generaciju.

Kakav je osjećaj konačno izbaciti debitantsko djelo?

Veliko olakšanje. Dugo je trajao urednički proces i napokon to imati u koricama, ali i moći ostaviti to za sobom i krenuti dalje je zaista odličan osjećaj.

Roman je izdala Fraktura, a urednica je bila Monika Herceg. Vjerujem da će to zanimati sve potencijalne debitante; kako vam je to uspjelo?

Tu mi se dosta posrećilo. Naime, još dok sam pisao roman, uvijek sam zamišljao da ću ga po završetku slati na 1000 adresa, i dobiti 1000 odbijenica. Ali, onda sam se studentski zaposlio u Frakturi - kao prodavač. Taman u to vrijeme dobio sam i nagradu Sedmice&Kritične mase za kratku priču. To je zamijetio Seid Serdarević i nazvao me s pitanjem pišem li što drugo. Ja sam rekao da pišem roman, brzo smo dogovorili deadline za rukopis i to je bilo to. Znam, rijetko kome se to tako posloži.

U siječnju i veljači smo u Teatru &TD gledali hit predstavu “Gard” koju ste odradili u koautorstvu s redateljem Draženom Krešićem. Recite nam nešto više o toj suradnji.

Drago mi je da se “Gard” smatra hit predstavom, kazalište je za sada dovoljno puno da opravdava to. Uglavnom, Dražen i ja se znamo stvarno dugo, još dok sam ja živio u Varaždinu, išao tamo u srednju školu, a on je radio u HNK. I on je uvijek govorio da je pitanje vremena kada ćemo krenuti u neku suradnju. Onda mu se pojavila ideja da radi Hemingwaya, pa nije bio dobio autorska prava, mada je mene smatrao kompetentnim da mu se pridružim na tom projektu. Jer, baš volim Hemingwaya. Na kraju smo se jako odvojili od njega, mislim, tekst predstave je i dalje baziran na nekim elementima života Ernesta Hemingwaya. Kao lajtmotiv pojavljuju se boks, bik, zatim pitanje muževnosti, možda i toksične, pa nasljedstva… Krenuli smo od samog njegovog proznog djela, zatim se bacili na njegovu biografiju, no na kraju smo se od svega toga odmakli - primat u predstavi preuzeo je odnos između kazališta i filma.

Vratimo se na vaš debitantski roman. Vaš protagonist je pomalo izgubljen, ne zna što bi sa sobom, niti što poslije fakulteta. Izlazi po birtijama, partija i u afteru čita klasike. Čini mi se da tim i takvim romanom duboko ulazite u - da se tako izrazim - sektor Svena Popovića. Je li nam trebao još jedan takav roman?

Možda to i jest istina, ali moj roman sadržava bar jednu stvar kojom se Popović ne bavi u svom romanu “Uvjerljivo drugi”. Naime, ja ovim romanom problematiziram i odnos između periferije i centra…

Čitavu emisiju s Filipom Rutićem poslušajte ovdje: