U samo pet godina nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1950, u Americi je 'umro svijet koji je stvorio New Deal, a nastao je onaj hladnog rata', što se možda najbolje reflektiralo u posebnoj vrsti krimića na filmskom platnu, koji su počeli dominirati u Hollywoodu. To je otprilike osnovna teza u Americi jednoglasno pohvaljene knjige 'The Noir Forties' Richarda Lingemana, dugogodišnjeg urednika u ljevičarskom časopisu The Nation, kojemu je očito uspjela intrigantna fuzija filmologije i historiografije.

Lingeman detaljno opisuje i analizira promjene u nacionalnom raspoloženju nakon trijumfalne pobjede u Drugom svjetskom ratu, koja je ubrzo zamračena strahom od širenja komunizma i ratom u Koreji, prvom naznakom da vojna moć SAD-a ne može podčiniti svakog neprijatelja. Autora posebno zanima kako 'otključati tajne masovnog raspoloženja', čije se mijene mogu detektirati u romanima i filmovima koji su tada nastajali.

Naročito je politički i društveno potentan film noir, sa svojim paranoičnim svjetonazorom, fatalnim ženama, društvenom korupcijom na svakom nivou i ukletim, usamljenim protagonistima u kojima se osjećao PTSP iz Drugog svjetskog rata. Noir je izražavao strahove kolektivne američke psihe, sa svojom 'paranojom oko Sovjeta, nove Velike depresije i atomske bombe', piše Lingeman te napominje da je kratki optimizam nakon ratne pobjede ubrzo zamijenio ne do kraja izrečen fatalizam.

'The Noir Forties' otkriva i zanimljive tehničke detalje koji su definirali makabričnu estetiku noir filma, s mnogo sjena i specifičnim, ograničenim osvjetljenjem, a zapravo su rezultat nestašice koju je izazvao Drugi svjetski rat. Naime, noir filmovi su se većinom snimali za jeftine pare, pa je njihova darkerska estetika služila i kako bi se prikrili ofucani setovi i stare scenografije. 'Smrt se u noiru činila mnogo realnijom, jer je prikazivana neherojski i bez idealiziranja', konstatira Richard Lingeman, koji je i sam služio u američkoj vojsci kao mladić, sredinom 1950-ih.

Ratni veterani su također među uobičajenim likovima u noiru, poput krimića 'The Blue Dahlia' iz 1946. u kojemu se reflektiraju strahovi društva u odnosu na bivše ratnike – jesu li sposobni za normalan život, hoće li nasilje s bojišnice zavladati i u mirnodobskom društvu. Rezultat svega je 'detaljima bogata i uznemirujuća knjiga', kako piše Los Angeles Review of Books, koji 'The Noir Forties' opisuje kao sjajnu mješavinu 'kulturalne i političke povijesti'.