Od Mezopotamije i prvog poznatog junaka Gilgameša, svaku povijesnu epohu vežemo uz mitske junake i u svakoj im dodajemo nove slojeve koji zrcale društveno poželjne ideale i vrijednosti, navodi u popratnom tekstu uz 'Nastavit će se...' suradnica velike MSU-ove izložbe Irena Jukić Pranjić. Preko junačkih se pleća, dodaje, odgaja djecu i podučava puk, a motiv junaštva prisutan je kako u egipatskoj, grčkoj i kršćanskoj mitologiji te raznim pučkim legendama, tako i u likovnosti, knjigama, u kazalištu, filmu, računalnim igricama i, naravno, u stripu.

U svijetu je prvi junak stripa bio Tarzan 1929., kreiran po uzoru na istoimeni film iz 1918., a slijedili su Flash Gordon (1934.), Mandrak (1934.), Phantom (1936.), Princ Valiant (1937.) i Superman (1938.). Što se Hrvatske tiče, navodi Jukić Pranjić, domaći autori trudili su se, koliko im je to bilo moguće u okvirima domaćeg tržišta, pratiti svjetske stripovske trendove. Najveća prepreka u radu bilo im je to što su gotovo sve redakcije koje su naručivale i objavljivale domaće stripove trajale prilično kratko zbog ekonomske krize, zabrana, ratova... pa zbog toga ni najomiljeniji junaci domaćeg stripa nisu doživjeli dugovječnost kakvu ima, primjerice, Batman.

Na njemu su, napominje Jukić Pranjić, u proteklih 80 godina radili veliki timovi, niz korporacijskih stručnjaka za marketing, generacije urednika, scenarista, crtača olovke, tuša, kolorista, upisivača teksta dok je na domaćim junacima stripa, jednako kvalitetno osmišljenima, radilo najčešće po troje ljudi, scenarist i crtač koji su, ako su imali sreće, imali uredničku podršku.

'Uredničke karijere i strip-časopisi trajali su uglavnom vrlo kratko, čak kraće od samih strip-serijala koji su se znali seliti iz časopisa u časopis, a crtače i scenariste su drugi kolege vrlo rijetko nasljeđivali. Nijedan kultni junak domaćeg stripa nije doživio da se njime bavi ozbiljna marketinška studija koja bi ga pripremila za nove generacije čitatelja. Unatoč tim okolnostima, domaći su junaci ostavili bitan trag na svojoj čitateljskoj publici, obilježivši njihovo odrastanje i definirajući likovnošću i osobnošću duh vremena u kojemu su nastali', navodi Jukić Pranjić.

Ono što je posebno zanimljivo - prva domaća junakinja stripa bila je žena, emancipirana i hrabra heroina koja u rukama drži mušketirski mač. Riječ je, dakako, o stripu 'Vjerenica mača' Andrije Maurovića, a koji se, prema kanonskoj povijesti hrvatskog stripa, smatra prvim domaćim stripovskim ostvarenjem.

Kao 'senzacionalni novinski film', zagrebačke su ga Novosti počele objavljivati u svibnju 1935., plasirajući u iduća 74 dana po jedan novi nastavak, najčešće s po tri kadra raspoređena u dvije pasice. Za scenarij je bio zaslužan Krešimir Kovačić, adaptirajući roman 'Gospođica Flamberge' poznatog francuskog pisca Paula Fevalea.

Kad je radio na liku Henriette de Lespare, Maurović je imao 35 godina i u hodu se snalazio u novom formatu koji je nakon 'Vjerenice mača' postao silno popularan. Nakon njega crta pasice u nastavcima za znanstvenofantastične sage 'Podzemna carica' i 'Ljubavnica s Marsa', također okosnicu radnje vezujući uz snažne ženske likove.

Od niza drugih strip-junakinja koje su slijedile nakon 'Vjerenice mača', među kojima su i Borovnica Darka Macana, Super Di Dubravka Matakovića, Modra Roberta Solanovića, Koraljka Žarka Bekera i Rudija Aljinovića te Marina Vladimira Delača i Marcela Čuklija, kustosice izložbe 'Nastavit će se...' Jasna Jakšić i Ivana Kancir ističu Zlatku Krešimira Zimonića i Duricu Ivice Bednjanca.

Zlatka je, podsjećaju, 1980-ih izlazila u školskom časopisu Modra lasta. 'Njezina tinejdžerska dob upućuje na prijelazno razdoblje, vrijeme sazrijevanja i učenja – sukladno dobi 'ciljane publike'. Iznimno je zanimljiv primjer djevojačkog lika koji prolazi kroz situacije s kojima se adolescenti, neovisno o spolu i rodu, mogu poistovjetiti. Nerijetko se epizode Zlatke čine poput malenih eseja o književnosti, glazbi, poeziji, filmu, stripu i popularnoj kulturi. Vjerojatno je najinovativniji primjer primjene stripa u obrazovanju mladih', navode kustosice.

Durica, omiljeni dječji lik Ivice Bednjanca, nalazi se, nastavljaju, na izbornoj listi lektire za drugi razred osnovne škole. 'Djeca je obožavaju. Durica je sve samo ne savršena i idealna junakinja, što joj i ime daje naslutiti. Bednjanec svoj lik formira s razoružavajućim humorom kroz koji se provlače problemi odrastanja, škole, igre i prihvaćanja u zajednici. Vješt crtež, lakog, sumarnog poteza te kompozicijski i kadrovski dobro odmjerena priča ne uvode učenike samo u svijet čitanja, već i vizualnog izražavanja', kažu Jakšić i Kancir. Ova se junakinja raščupane smeđe kose te u ružičasto-bijeloj suknji koja pomalo sliči na haljinu i u štiklama, odnosno maminim crnim cipelama, prvi put pojavila 1986.

Od novijih pak strip-junakinja Jakšić i Kancir ističu Gloriju Scott, antijunakinju Mime Simić i Ivane Armanini iz 2005. 'Gloria je detektivka kompleksnog karaktera i nekonvencionalnog životnog stila, parodijski lik priča i stripova koji na anarhoidan način izvrće ne samo žanrovske stereotipe, nego i vizualne, jezične i narativne konvencije. Sjajan primjer spoja anarhoidnog humora te jezičnog i vizualnog eksperimenta', navode.

Ne treba zaboraviti ni Horny Dyke, dodaju, lezbijsku superjunakinju u obrani ženskih prava koju je kreirala Helena Janečić i čije su avanture, dotad objavljivane u fanzinima i časopisima u regiji, 2011. okupljene u strip-albumu. 'I ona je daleko od idealne - njezina nastojanja da spasi svijet i vrijednosti za koje se zalaže dovode je u komične i apsurdne situacije, a ljudske slabosti nisu joj strane. No ipak nastupa s pozicije obrane općeg dobra, zalaganja za prava manjina i naprednih pogleda na svijet', kažu kustosice.

Od novijih muških domaćih strip-junaka Jakšić i Kancir ističu Baroknog čovjeka solinskog strip-crtača Vinka Barića iz 2016., koji, kao i Horny Dyke i Gloria Scott, ima parodijski naboj. 'I tu je crtež izvan konvencija iako ne toliko radikalan kao kod Ivane Armanini. Barićev antijunak putuje kroz prostor i vrijeme, književne predloške i povijesna zbivanja, iz jedne urnebesne situacije u drugu. Narativ svake epizode je kao studija povijesnih apsurda jezgrovit i pregledan', navode Jakšić i Kancir.

Izdvajaju i klasik hrvatskog stripa, Tupka, junaka čuvenog, takozvanog antistripa majstora animacije Nedeljka Dragića, a koji je 1970-ih izlazio u Večernjem listu. 'Virtuozno crtan, Tupko izlazi izvan polja društvenog komentara i problematizira sam medij stripa i karikature, opravdavajući tako epitet antistripa', kažu kustosice. Na tragu Tupka su i drugi drznici i provokatori poput Sjene Ninoslava Kunca, Huljice Radovana Devlića ili Nježnog Ivice Bednjanca.

Kultni je, dakako, i Maurovićev Stari Mačak, ostarjeli kauboj koji živi na Divljem zapadu i bori se protiv nepravde, a koji, kažu kustosice, nosi i autobiografske crte umjetnika ne samo u fizionomiji, već i karakteru. 'Ciničan i osamljen borac za pravdu, junak je od krvi i mesa i česta referenca kasnijih strip-autora.'

'Stari Mačak sam zapravo ja. Moj duh koji je volio istinu, koji je volio etiku, koji je mrzio zlo. I taj je bio osvetnik koji je u preriji kažnjavao zlo. On je bio idol pravde i toliko je bio omiljen da su mene prozvali Starim Mačkom i prokužili su me da sam to ja', rekao je sam Maurović u dokumentarnom filmu Joje Remenara iz 1975. o liku koji se prvi put pojavio u stripu 'Gospodar zelenih bregova' (1937.-1938.). Scenarije su prije rata za njega pisali Krešimir Kovačić i Franjo Fuis.

'Šarm Maurovićeva duha bio je glavni adut kojim je Stari Mačak osvajao čitatelje cijele predratne Jugoslavije, čineći ga autentično domaćim junakom, unatoč činjenici da se prerije kojima je jahao nalaze na drugom kontinentu. Veličanstvenost slobodnog duha koji je s puno stila demonstrirao pred svojim neprijateljima, smijući se smrti u lice, bila je vrijedna divljenja, ali i zamisliva u realnom svijetu upravo zahvaljujući njegovu izgledu. Naime Stari je Mačak, za razliku od svih herojskih likova u američkom i europskom stripu, bio daleko od prototipa ljepuškastog holivudskog glumca', navodi Jukić Pranjić.

Koji god vam bili najdraži, kad ih se sagleda u globalu, domaći strip-junaci nisu 'jednoobrazno superjunačko utjelovljenje mačističke supersile', napominje Jukić Pranjić. Naprotiv.

'Pojavljuju se u raznovrsnim obličjima, muškaraca, žena, mladića i staraca, mornara, ratnika i kauboja, istraživača i misionara, prosvjetitelja i mučenika, izbjeglica, siročadi i antropomorfnih stvorenja simboličkog predznaka. (...) Oni su hrabri, drčni, mudri, lukavi i zaigrani, prepuni šarma i osebujnog karaktera, duhoviti i bezbrižni, ali i tužni, poraženi, uplakani, zabrinuti i obeshrabreni. Oni su sve što čovjek može biti i s čime se može poistovjetiti i zbog toga svatko od nas u njima može pronaći svoj odraz ili pak refleksiju vremena u kojemu su nastali – od eskapizma i političkog idealizma do potpune anarhičnosti ili ambivalentnosti.'