Nova predstava GDK Gavelle "Djetinjstvo u Agramu", adaptacija autobiografske proze Miroslava Krleže premijerno postavljena u srijedu u KUC-u Travno u režiji Senke Bulić, eklektičan je glazbeno-scenski hommage kontemplativnom filozofskom geniju velikoga pisca i njegovu osjetilnom univerzumu.

Povezujući motive iz memoarsko-dnevničkih zapisa "Djetinjstva u Agramu 1902-3" objavljenih 1952. i smatranih središnjim tekstom u kontekstu analize dječjeg i djetinjstva u Krležinu opusu, i njegovog prvog objavljenog proznog teksta "Fragmenti" iz 1914. (dramaturginja je Ana Prolić), Gavellino "Djetinjstvo u Agramu" intrigantno sublimira Krležinu misao u poetičnoj kazališnoj rekonstrukciji njegova djetinjstva kao ishodišta piščeva osjetilnog svijeta iz kojega će se kasnije razviti njegova izvanredna stvaralačka perceptivnost i snaga misli.

Filozofski glazbeni recital piščevih promišljanja

Predstava je proizašla iz istoimena koprodukcijskoga projekta s Festivalom Miroslav Krleža, u sklopu kojega je u srpnju prošle godine izvedena u formi ambijentalnog koncertnog čitanja. U KUC-u Travno, jednoj od Gavellinih privremenih pozornica, postavljena je kao filozofski glazbeni recital piščevih promišljanja, prepun uznemirujućih slika, pri čemu je stvarnost Krležina djetinjstva reducirana na senzorne percepcije, slike koje se opiru konceptualizacijama a koje se ovdje tumače riječima samoga Krleže.

U "Djetinjstvu" Krleža opisuje vrijeme kada je bio dječak od desetak godina, propituje djetinjstvo kao mjesto utjehe bitno za emocionalni razvoj odrasloga čovjeka, čita djetinjstvo u ključu kreativnosti. Prisjeća se bake po majci Terezije Goričanec, svojih ministrantskih dana i uspomena, bilježi kako je kao dječak jedne vizionarske noći kršćanski kreacionizam zamijenio Darwinovim evolucionizmom – "odbacivanjem svih spoznajnih konvencija koje krivotvore stvarnost" oslobodio se nametnutih društvenih obrazaca "uređenog dječjeg svijeta nadsvođenog Bogom".

U "Fragmentima" svoje predodžbe o djetetu i djetinjstvu povezuje s "dramskom liturgijom Katoličke crkve" i strahom kao središnjom emocijom. Dječak Fric promatra svijet oko sebe, postavlja pitanja majci koja pak u svojim odgovorima sve pripisuje Bogu, Bogu u kojega Fric upisuje vlastite bajkovite interpretacije. Nakon što upoznaje kazalište, Fric ruši dječji oltar Boga koji u njega usađuje strah kažnjavajući grešnike, te namjesto njega gradi kazalište, koje za njega predstavlja presudni oblik slobode.

Fric odrasta u predgrađu i gradu, o čemu Krleža ispisuje emocionalno nabijene memoare prepune boja – u svojim se poznim godinama najviše i sjeća boja, mirisa, zvukova i oblika upravo iz perioda svoga djetinjstva.

Komad na jednoj razini maglovito kronološki prati Krležine rane godine, dok se na drugoj bavi njegovim promišljanjima intelektualno-moralne društvene stvarnosti

Tekstualnim povezivanjem dvaju predložaka nastaje komad istovremeno i težak i razigran, koji na jednoj razini maglovito kronološki prati Krležine rane godine, dok se na drugoj bavi njegovim promišljanjima intelektualno-moralne društvene stvarnosti u trenutku pisanja, na trećoj kontemplativno zalazi u prostor piščevih pjesničkih formula vlastitih dječjih doživljaja koji eskaliraju unutarnjim krikom za oslobođenje od svega nametnutoga, ne bi li "progledao nesputano".

Sve to uobličeno je u predstavu snovite pop estetike makabričnoga vodvilja s glumom i pjevanjem, u kojoj se sve odvija oko neke vrste cirkuske platforme kojoj je jukstaponiran visoko postavljeni crkveni vitraj (scenograf je Tomislav Ćurković).

Glumci deklarativno recitiraju Krležine rečenice, pri čemu se paratekstualna dimenzija odražava i kroz odabir glumaca – Krležu iz dvaju različitih predložaka i različitih životnih etapa igraju i Andrej Dojkić i Marko Petrić i Sven Medvešek i Siniša Ružić, koji uz to i pjeva i svira gitaru a njegov karikaturalni svećenićki solilokvij apsolutni je vrhunac čitavoga komada. Ivana Bolanča je i Fricova majka i cirkuska trapezistica, dok se Ana Kvrgić pojavljuje u ulozi bake Terezije.

U ovoj autorskoj doživljajnoj interpretaciji Krležina psihološkog, emotivnog i misaonog univerzuma izranja jedan izrazito vizualan, intenzivno dramski svijet kojim dominira crvena boja, boja ključnih motiva onodobne povijesne slike obilježene ratom, licemjernim ćudoređem i crkvom – bojom krvi, srama, ali i kardinalove halje – koja tako postaje ključni posrednik senzorne percepcije kontemplativne snage Krležina nefikcionalnog pripovijedanja i slojevitosti njegovih promišljanja.

Iako povremeno koketira s karikaturom i ironijom, "Djetinjstvo u Agramu" gledateljski je zahtjevan hommage Krležinoj fantastičnoj rečenici i misli, interpretativno izazovan i vrlo zgusnut - predstava traje tek nešto više od sat vremena.

Zahvaljujući redateljskoj odluci da se spoznajnom usložnjavanju Krležinih motivskih i tematskih zaokupljenosti kontrapunktira eklektična glazba od rock klasika do ruskih i hrvatskih tradicionalnih napjeva, u solidnoj interpretaciji glazbenice Lucije Barišić i glumaca, nova Gavellina predstava kabaretski je zaigran meditativni glazbeno-scenski pastiš posvećen povijesno i politički kompleksnom misaonom i moralnom kozmosu velikoga pisca.