U tome je razdoblju Dabac snimao ponajviše u stilu onoga što je kasnije nazvano life fotografijom i kada se te njegove tadašnje radove supostavi s ostalim onovremenim europskim i svjetskim majstorima fotografije, od kojih su najpoznatiji, Robert Capa i Henri Cartier-Bresson, osnovali fotoreportersku agenciju Magnum 1947. godine jer su željeli upravo fotografijom pokazati položaj čovjeka u tadašnjem svijetu.

Tošo nije nikad ušao u Magnum, iako je ušao u druge važne fotografske asocijacije, ali ono što je snimao na zagrebačkim ulicama u predraću i poraću bilo je, za ovaj dio svijeta, potpunoma magnumovski, a on, pak, postaje apsolutna autorska personifikacija umjetničke fotoreportaže s posebno izraženim afinitetom za prikaz gradske svakidašnjice. Njegov pogled na Zagreb uvijek je usredotočen na hvatanje tipična prizora koji njegov grad uvijek dojmljivo ocrtava. Ne izbjegava pri tome prikazati ni socijalnu bijedu ni srednjački zbrinuti građanski javni život.

Primjetno je da Dabac svoje tipične gradske mikrovizure gotovo nikada ne snima bez ljudskog lika koji dinamizira cijeli prostor slike, a ponekad hvata i cijele grupe koje postaju zanimljiv gradski motiv sâm za sebe, te snima sve to očito neprimijećen, reporterski u najboljem smislu te riječi.

To je posebno uočljivo u ciklusu fotografija 'Ljudi s ulice' o čemu je poznati pariški umjetnik i višekratni ozbiljni promotor hrvatske fotografije Peter Knapp napisao slijedeće: Tošo Dabac se postavlja u lagani rakurs odozgo pod 45 stupnjeva, i to u protusvjetlu, tako da dobiva sjene velike kao i lik. Kad su svjetlo i lik iste gustoće crne boje, oblikuju zajedno vrstu papirnih izrezaka.

Te su fotografije na rubu apstrakcije, koja je tada bila otvoren put za sve vrste umjetnosti, put koji je publika slijedila polako, ali blagonaklono. Jesu li probuđene nade bile i ispunjene? Pisac ovih redaka na to retoričko pitanje može dodati samo da Dabac nikada nije u svom radu prišao nikakvoj apstrakciji iako je, kao što se zna, njegov atelijer, u kojem je sada Arhiv TD, bio značajno okupljalište tadašnjih suvremenih umjetnika po kojima se hrvatska umjetnost pedesetih i šezdesetih pročula i u svijetu. Tošo je ostao elementarni fotograf, vjeran svom specifičnom fotografskom realizmu.

Stoga i danas njegova katalogizirana fotografska ostavština, koja broji više od 200 000 negativa nije samo umjetnosno i kulturno blago, nego je i značajno vrelo dokumentarizma raznih valera.

Da Dabac nije snimio, primjerice, kafić Moku još tridesetih godina i blisku slastičarnicu popularno zvanu Majmunjak šezdesetih godina, ubrzo se ne bi ni znalo kakav je barbarizam počinjen na tim mjestima. Naime, Moka je sve do nedavna preuređenja u 'take away slice pizzeriju', a Majmunjak u sličnu tisuću i prvu pekarničku zalogajnicu, bilo desetljećima najviđenije mjesto dnevnoga okupljanja građanskoga Zagreba. Posebice Moka je bila mnogo više od kafića s pogledom na glavni zagrebački glavni trg. Po svojim redovnim od imena i ugleda gostima, bila je to zapravo prvorazredna kulturna institucija. U Majmunjaku, pak,  bio je kaširan friz velikih povećanja Tošinih slika iz spomenuta ciklusa 'Ljudi s ulice'. Sve u svemu, nekada bilo, sada se spominjalo, ali još jedan velik i gotovo nezapažen kulturocid je počinjen.

U prilogu fotogalerija ovoga prikaza može se vidjeti i Cvjetni trg prije svih tih pustih preuređenja. Možda bi tako mogao opet izgledati pri nekome od sljedećih renoviranja. Sve te fotografije u rečenome prilogu imaju kao prvu zajedničku karakteristiku neku posebnu atmosferu koja je sva izražena finim tonskim registrom, u konkretnu slučaju, nezamjenjive crnobijele fotografije. Jer Tošo nestor Dabac velemajstor je stvaralačke uporabe i svjetla i sjene.

Njegovo najpouzdanije umjetničko sredstvo golem je udjel pomno rasplinuta svjetla, bez obzira na to dolazi li ono od sunca, kroz maglu ili pri smiraju ili pak da je posrijedi neka umjetna, noćna rasvjeta – stari majstor uvijek uspijeva nadahnuto prikazati prizor. A o tome kako izrezuje kadar, bez obzira imao u rukama svoj legendarni Rolleiflex ili reporterski Contax, pomalo kao da je suvišno išta reći – možda samo to da je njegov izrez uvijek izlazio tako kao da je potpuno nevažno što su posrijedi bili raznorodni formati.

U fotogaleriji je priložena i fotografija Toše Dabca u akciji na Griču dok mjeri svjetlo. Snimio ga je 1960. Šime Radovčić, nekadašnji fotoreporter Vjesnika iz doba kada su novinski fotografi još hodali po gradu u potrazi za zanimljivim motivom, a slika je objavljena u nekad popularnu tjedniku Vikend u broju 1047 na stranici 5. Da se zna.

Za Zagreb se inače zna reći da je fotogeničan grad, da ga kamera voli, kako bi se reklo za glumca. Pojam fotogeničnosti inače je poprilično nedefiniran pojam, ali Dabčev Zagreb nije ni lijep ni ružan. On je dabčevski, što znači da su to slike koje se pamte. Na sreću Zagreba i njegovih hodajućih promatrača.