Kada počnete gledati novu Netflixovu seriju 'FUBAR', teško se ne prisjetiti filma 'Istinite laži'. Prvo, riječ je o akcijsko-špijunskom žanru sa svim jurnjavama, sportskim autima, helikopterima, mitraljezima i Našim Junakom koji svako malo razguzi deset do dvadeset zlikovaca u tri pokreta lijevom rukom. Drugo, riječ je o komediji u kojoj Naš Junak svako malo ispali neku šeretsku foru, a prati ga i ponešto likova koji su isto prije špijunske karijere razbijali po stand-up nastupima. Treće, glavna je fora što se Našem Junaku u opasan posao umiješa jedan član, točnije članica obitelji, što ga nemalo deranžira. Četvrto, Našeg Junaka glumi Arnold Schwarzenegger.

Glavna je razlika, međutim, to što je film 'Istinite laži' dobar, a serija 'FUBAR' nije.

Očigledno smišljena samo zato da bi kapitalizirala veliki povratak 75-godišnje akcijske zvijezde iz osamdesetih i devedesetih, serija nije ni približno uzbudljiva ni dovoljno duhovita da bi se mogla pravedno uspoređivati s filmovima sličnog žanra i atmosfere u kojima je Schwarzie glumio tijekom osamdesetih i devedesetih. Nije da u nju nije uloženo dosta truda - lokacije, specijalni efekti, pucačina, jurnjave raznoraznim vozilima, masovne scene i 'operativne sobe' sa simuliranim hi-tech điđama rasprostrle su se po epizodama ko gnojivo po vinogradu. Ima tu i glumačko-komičarskih asova poput Fortune Feimster ili Jaya Baruchela, ima i glumačkih izvedbi koje su sasvim solidne, ali cijela priča... jedva da je dovoljna za tri, a kamoli osam epizoda. Plus, vjerojatno bi mnogo bolje funkcionirala kao film. Koji ni u tom slučaju ne bi bio u rangu 'Istinitih laži'.

Sve se svodi na sljedeće: Arnie glumi izvjesnog Lukea Brunnera, veteranskog CIA-inog operativca koji u prvoj epizodi upravo izvršava svoj posljednji zadatak jer se sprema na mirovinu. Luke je četrdeset godina pred obitelji i cijelim svijetom izvan CIA-e glumio da vodi lanac fitness centara, ali je i uz to uspio zabrljati brak jer ga nikad nije bilo doma (znate već kako hitni i zahtjevni znaju biti poslovi s dizanjem utega). Kada već pomisli da će u mirovini ponovno pridobiti suprugu s kojom se rastao prije petnaest godina, njegov mu vjerni partner Barry (Milan Carter) priopći da mora obaviti još jedan zadatak - izvući operativca kodnog imena Panda iz kompleksa opasnog južnoameričkog warlorda po imenu Boro (Gabriel Luna). Luke je, naime, prije tridesetak godina ubio Borina oca, a onda ga anonimno školovao i nastojao držati izvan warlordskog biznisa. Očito nije uspio. No kada se pod lažnim identitetom Borina dobročinitelja nađe u Borinu paravojnom kompleksu, čeka ga šokantno otkriće. Operativac pod kodnim imenom Panda jest - njegova kći Emma (Monica Barbaro).

Uglavnom, kad se tatek i kćerkica, oboje šokirani spoznajom da je ovo drugo špijun, međusobno izvuku iz Borina kompleksa, CIA ih 'zahapa' da sad zajedno obavljaju opasne špijunske zadatke diljem svijeta, unatoč činjenici što su jedno na drugo ljuti ko psi i moraju pohađati psihoterapiju da bi riješili međusobne probleme. I unatoč činjenici što je Luke trebao u mirovinu. I sve se to dogodi u prvih epizodu i četvrt. Što se događa u preostalih šest i tri četvrt? Sve isto kao i dosad. Osim što se zlikovci protiv kojih se bore nalaze na raznim svjetskim kriznim žarištima (ili uopće nisu krizna žarišta nego - Litva).

Kristalno je jasno zašto je serija takva. Ona postoji samo zato da bi se zaradilo pare na Schwarzijevu comebacku, a autori su zaključili da im za to ne treba baš neki ludo razvijeni koncept koji bi pokrivao više od prve i pol epizode. Dalje samo pukneš istu šprancu, promijeniš lokaciju i epizodiste pa tako deri sve dok gledateljima ne izleti mozak od stopedesetog ponavljanja iste situacije kod psihoterapeuta.

Ako vam se, iz nostalgičnih razloga, baš jako gleda Arnolda u novoj ulozi, pogledajte prve dvije epizode i mirni ste. Ako takve nostalgične motivacije nemate, poštedite se.