Jedna od stvari koje najviše mrzim kod serija, pogotovo kad je riječ o kratkotrajnim, mini serijama - jest kad mi se krivo predstave i tako me prevare. U prvoj ili prvim epizodama prikažu se kao jedna serija, a onda se pretvore u nešto sasvim drugo. Ili se pogoršaju. Ili ispadne da su autori imali materijala za tri epizode, a TV ili producentska kuća natjerala ih je da snime deset pa se to onda vidi. To me nervira i kao gledateljicu i kao kritičarku. Kao gledateljica osjećam se zavedeno i prevareno, kao u nekoj lošoj vezi, u kojoj te frajer uspije fascinirati s deset dobrih fora i spašavanjem mačke s drveta, pa ostaneš s njim deset epizoda predugo, nadajući se da su tupilo i kretenizam koji nastupe nakon treće privremeni, a ne ono s početka. Kao kritičarka, osjećam se još žešće povučenom za nos. Pogledam prve epizode koje mi daju na uvid prije emitiranja, oduševim se, napišem super kritiku, a onda uslijedi drek i osjećam se kao žrtva PR-a.

Srećom, 'Vodoinstalateri Bijele kuće' dovoljno su kratki - imaju samo pet epizoda, od kojih su četiri već dostupne za gledanje - pa su se i dovoljno brzo razotkrili. No ovo je već druga HBO-ova serija koja me prvo zgrabila zavodljivim početkom, a onda postala naporna i nevrijedna vremena utrošena na nju. I druga u kojoj jednu od glavnih uloga igra Woody Harrelson. Prva je bila 'Pravi detektiv' i još me pecka po duši. Ova malo manje boli, ali Woody, MAJKU MU! Šalim se, nije (samo) Woody kriv.

Uglavnom, ako dosad već niste znali, 'Vodoinstalateri Bijele kuće' serija je o stvarnim osobama, G. Gordonu Liddyju (Justin Theroux) i E. Howardu Huntu (Woody Harrelson), a oni su po nalogu Richarda Nixona i njegovih ljudi provalili u sjedište američke Demokratske stranke i time započeli nešto što je poslije postalo poznato kao afera Watergate. Njihova je priča zanimljiva - riječ je o osebujnim operativcima koje je tadašnja američka administracija angažirala da 'začepe curenje informacija u medije' (od toga je došao naziv 'vodoinstalateri'), a onda su slučajno srušili predsjednika kojeg su se zakleli štititi. Zanimljivo je i to što su poslije mnogo gadnije fasovali od svojih nalogodavaca, a cijela je priča interesantna i kao zloguko predviđanje suvremene političke situacije u Americi, pogotovo one s trumpovštinom.

E, sad. Autori serije, Alex Gregory i Peter Huyck, poznati su i po tome što su radili na seriji 'Potpredsjednica' (Veep) i ondje nam, kroz genijalnu političku satiru, prikazali da najviša garda vošingtonskih političara i djelatnika nije samo pokvarena, nego ponekad i 1/1 debilna. Ako je nekome i bilo nevjerojatno da je tomu tako, američka politička stvarnost ubrzo ga je opovrgnula jer ono što je s Trumpom i nakon Trumpa došlo u glavni američki grad nije se moglo naseliti da već i prije ondje nije bilo apsurdno kretenskih likova. Prije nego što se samodopadno nacerite nad 'glupim Amerima', samo se sjetite da je u mnogim državama diljem svijeta kudikamo gore i gluplje.

Gregoryju i Huycku vladavina blesana nikad nije bila nevjerojatna - samo smiješna - pa su nam ovaj put, za razliku od 'Potpredsjednice', u kojoj su to činili putem fiktivnih likova, cijelu farsu odlučili pokazati na primjeru stvarne priče. Uhvatili su se knjige 'Integrity: Good People, Bad Choices, and Life Lessons from the White House' Egila Buda Krogha, koji je zbog svoje uloge u aferi Watergate na kraju završio u zatvoru, i djelomično je adaptirali na svoj način.

Taj njihov način vidljiv je u prve dvije epizode ove serije, a one su urnebesne. U njima upoznajemo dva glavna lika i način angažiranja u posebnoj istraživačkoj jedinici što se trebala baviti curenjem podataka iz Bijele kuće koji bi mogli naštetiti Nixonu. Dok ih gledamo - Justina Therouxa s brkovima, koje bi Prlja iz Leta 3 s ponosom nosio na još jednu Euroviziju, i Woodyja Harrelsona, koji misli da je špijunski genij, a nije u stanju ponijet pravi alat u provalničku akciju - moramo grcati od smijeha i upitati se KAKO, o KAKO su dospjeli na te funkcije. Kada ih pak počnemo bolje upoznavati - Liddyja, kojem se diže na snimke Hitlerovih govora, i Hunta, kojeg u napadnoj muževnosti kastrira cijela obitelj, posebice po svemu superiorna žena Dorothy (Lena Headey i ovaj put u ulozi inteligentne žene 'iza prijestolja') - situacija je još apsurdnija, a kada se zamaskirani upute u akciju u Kaliforniji, šavovi pucaju od smijeha.

Serija se, dakle, u prvih epizodu-dvije predstavila kao izvrsna i istinski smiješna politička satira te tek uz malo dodane karikature ismijava stvarne 'drmatore' vošingtonskog svijeta sedamdesetih. No tako je sve negdje do treće epizode, kada pukne Watergate. Onda se odjednom sve mijenja, postaje naporno i suhoparno. Stječe se dojam kao da su autori potrošili svu inspiraciju na prve dvije epizode i sada rade adaptaciju članka s Wikipedije o dva glavna lika.

Shvaćam, priča nakon afere Watergate više i nije smiješna, pogotovo u Huntovu slučaju, gdje se razvija u pravu tragediju, ali čak ni taj potencijal nije iskorišten, pa ne možemo reći ni to da je serija započela kao satira i farsa, a završila kao drama. Završila je kao nešto naporno i prazno, nešto na što - samo zato što je dobro počelo - trošimo dragocjeno vrijeme tijekom kojeg bi nam bilo pametnije da smo, recimo, gledali u prazno. Šteta.