Nikola Bilić Jeličić i Ivan Babić

Ubrzo nakon što je Jeličić diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj ADU, gubi mu se trag u javnom kulturnom prostoru metropole. Naime, umjetnik se vraća u svoje rodno mjesto i tamo samotnjački živi i stvara do kraja života. U ranoj fazi stvaralaštva i kasnije povremeno slikao je najčešće ulja i akrilik, a konceptualizmom se bavio tijekom cijelog stvaralaštva.

Zanimao ga je i multimedijalni umjetnički iskaz i eksperiment. Bavio se fotografijom i eksperimentalnim filmom. Izvodio je i umjetničke performanse i instalacije u javnom prostoru, a povremeno se bavio i dizajnom, karikaturom, instalacijama. Budući da se vrlo brzo povukao u osamu, imao je samo jednu samostalnu i tri skupne izložbe.

Instalacija 'Žute riječi'

'Vrlo skoro sam uvidio da je sazrio za vlastitu manufakturu, za vlastitu umjetnikovaonicu, ali i to da se nikada neće osloboditi sve snažnije nelagode izlaska u javnost (premda je imao jednu samostalnu i tri skupne izložbe, objavljivao instalacije pa i karikature). Konceptualna i svekolika umjetnička zbivanja i dalje je upijao, ali sa sigurne distance. Disao je, probavljao hranu i boravio među bojama, kolažima, fotografijama, metaforama, suprematističkim figurama i mnogim začudnim objektima', napisao je Babić

Tek objavljivanjem zbirke 'Koncepcija vrta', ekscentrični i pomaknuti Jeličić ponovno nalazi svoj put do publike. 'U novoj zbirci poezije Ivan Babić ispisuje svoju zasigurno najkvalitetniju pjesničku dionicu. Riječ je o pjesmama u prozi koje bi se mogle locirati u dragojevićevsku, mrkonjićevsku ili maroevićevsku brazdu, tekstovima naglašene refleksivnosti i fenomenologičnosti', napisao je Davor Šalat

'Gdje je sada mjesto njegovim radovima? U sablasnom Kippenbergerovu 'Muzeju moderne umjetnosti Siros'? U maketi Martekove 'Male galerije'? U nekom 'štakorskom gnijezdu', kako bi po analogiji netko mogao nazvati današnju Zagrebačku Galeriju suvremenih umjetnosti, naseljenu znanim avangardistima što su krajem sedamdesetih prošlog stoljeća izmilili iz tzv. Mišje rupe (Podrooma) kako bi relativizirali umjetničke svjetove i revolucionarno/romantičarski prevladali sve vrijednosti...?

Nikola, suvremenik događanja na hrvatskoj konceptualnoj sceni još od konca 70-ih, živio je 'ilegalni umjetnički aktivizam', disao je punim plućima u Galeriji proširenih medija. Njegova smrt postala je trijumf koncepcije življenja. Ona je prerasla u duhovni i materijalni performans, gozbu na koju smo sada svi pozvani.

Živio život umjetnika! Živjela smrt umjetnika! Živjela umjetnost života i smrti! Živjele pjesme o smrti!' strastveno bi uzvikivao Nikola dok bi svojim prstima i monaškom bradom snažno razmazivao boju po već zgužvanom i nekoliko puta iskorištenu platnu', zaključio je Babić, koji se aktivno bavi revitalizacijom jednog vrijednog umjetničkog puta.