U prvom sumraku, upravo pokraj one nemoralne rupe u Varšavskoj ulici u Zagrebu, s leđa opazim crnokosog momka, u crnom, malo gegavog hoda, skoro nalik nezaboravnom lamatanju Johna Waynea, ali puno pribranijeg i nekako slatko uronjenog u svoju samoću. Viknem za njim, zazovem ga imenom.

Žamor kasne ljetne večeri nadjača moj glas, požurim zato za njim, ali on je mlađi, brži i nešto mršaviji, odmiče mi. Namjera mi je malo mu pokazati Zagreb, odvesti ga po kontroverznim trgovima, u blizini kazališta.

Viknem za njim njegovo zgodno prezime, uz glasni vokativ opremljeno i onim značajnim bogati, ali... ništa. A onda se zaderem: Mili! I on se okrene, ja skoro uspuhan stanem pred njega i blago se začudim: pa bogati, Bogdane, otkud ti u Zagrebu kad moraš biti svuda po Europi i tamo glumiti Jamesa Bonda. Najmanje.

Dakle, dragi moj glumac, otkud ti ovdje i kamo brzaš?

Evo me snimam novi film s Brankom Schmidtom, upravo sa seta idem. Ovo je drugi film koji radim s njim, prvi je bio 'Imena višnje', a sad radimo opet po jako lijepom scenariju Josipa Mlakića. I tako, malo si dam oduška po gradu, inače je na setu krasno, Schmidt je iskusan redatelj, sve to ide jako dobro. Super je ekipa, tu su dva sjajna mlada srpska glumca Pavle i Denis iz filma 'Ničije dete', tu je Emir Hadžihafizbegović, Darija Lorenci... Ali, oprosti mi, ne mogu o tome zasad još mnogo pričati.

Ma kako ne možeš, o čemu je film?

Pa o ljubavi, o jednoj zabranjenoj, neostvarenoj ljubavi.

U redu je, nego s obzirom na to da te nema ovdje, nego se smucaš po Europi, imaš li boravišnu dozvolu, jesu ti papiri sređeni?

Jest, imam itekako. Ispravan sam posve.

Kako idu ti dolasci i odlasci, čeka li te tko na kolodvoru, ispraća li te tko, šalješ li kome eure u domovinu, znaš kako te pečalbe idu?

Ima, ima, kako ne, sve je nekako normalno, a i Zagreb više volim kad ga ovako malo isprekidanog imam. Osjetim, znaš, baš nostalgiju za domom, pa sam sretan kad se vratim. No kad sam dulje ovdje, malo me stisne, zatvori. Volim se vratiti kući, ja sam ti baš kućni čovjek. Da mirujem, pijem kavu, čitam, gledam filmove, sve mi je onda posloženo.

Ali kuća je u Zagrebu ili u Širokom Brijegu?

Imam dva doma, kad spominješ Široki, tamo mi je jedan dio obitelji, jedan u Zagrebu, tako da (zvoni mu mobitel). Joj, oprosti, ovo se moram javiti, djed me zove, a njemu moram sve reći, on je najzainteresiraniji za moju karijeru.

Kuća u Hercegovini ima na ulazu u dvorište labudove ili lavove?

Misliš ono gipsano? Ja sam ti više od patuljaka.

Kad smo kod patuljaka, pada li ti teško to što razgovaramo za vrijeme izborne šutnje pa ne možemo o politici?

Uh, i ne baš. U nas je mnogo i previše stručnjaka na tu temu.

Hajmo od početka, pamtim te kao mladog studenta ekonomije, s nekih književnih promocija, već tad si se nekako izdvajao, kad ono izdaja – glumac?

E da, dugo se poznamo, a još dulje jedan drugog zovemo mili. Čuj, znaš kako je, Hercegovac se mora okušati u ekonomiji (smijeh). Ali, ozbiljno, da, privlačila me je ekonomija, prije svega makroekonomija, imao sam te dječačke snove o tome kako mogu popraviti svijet, da ti se ne hvalim, ali bio sam solidan student. No očito je snova bilo previše i završih na akademiji, dalje je sve uobičajeno. Život mi je postao san.

I postao si jako uspješan glumac? Kako tvoji najbliži reagiraju na to? Kako se ti nosiš s time?

Pa gle, oni s kojima sam bio blizak, prijatelji i obitelj, oni su uvijek negdje sa mnom, a ovo drugo nekako se pravim da se to i ne događa. To je pametnije i bolje.

Na jednom je mjestu George Clooney rekao da je njemu uspjeh to što još uvijek u svome dvorištu igra košarku s istim ljudima iz srednje škole, što je tebi uspjeh?

E pa drago mi je da si spomenuo kolegu Georgea, i ja to nekako tako vidim, znaš, i nije se dobro hvaliti, uvijek netko traži neki novac onda (smijeh). Ali znaš i sam kad pišeš, na kraju dana imaš taj neki osjećaj pod jezikom, to nešto neopisivo što ti govori da si uspio. Ja kad legnem u krevet znam je li mi taj dan bio uspješan, ali najčešće i ne mislim o tome, jednostavno se prepustim tom dobrom osjećaju stvaranja, pomicanja svog života u dobrom smjeru. Glumac raste svakom ulogom, a godine donose sve više uloga, tako da je i taj rast strašno zanimljiv.

Koliko si se promijenio, što ti je dobrog ili lošeg gluma donijela?

Čuj, ja se trudim ostati onaj isti čovjek kojeg sam dobro poznavao, nekako ne želim mijenjati dobru bazu, ali s druge strane, loše je to što najčešće nemam vremena, stalno sam u nekom pokretu, a mojoj prirodi bi odgovaralo da mogu češće stati, odmoriti i čitati.

Čitati?

Da, ja sam lud za knjigama, ne mogu bez njih, evo i tebe ću poslije ovog razgovora pitati što da čitam. Znaš, uvijek tu priliku iskoristim, a ovih dana se smucam po Festivalu svjetske književnosti, poslije seta dođem i budem u publici, slušam pisce, uživam.

Koje su po tebi važne osobine dobrog glumca?

Čuješ, svi se i s razlogom divimo dobrim imitatorima, ljudima koji dobro oponašaju, ali ja mislim da je najvažnija osobina dobrog glumca da taj život, tu ulogu koju glumi, savršeno proživljava. Razumiješ, da može skroz po tom putu otići. Dobar glumac mora imati neku posebnu empatiju, nešto po čemu ga prisvajamo kao nekog bliskog, nekog svog.

Mlad si glumac, ali s već velikim iskustvom. Koji su za tebe u ovom trenutku izazovi, s kim bi volio raditi, gdje i što?

Ne gledam u daleku budućnost, jednostavno radim ono što mi dolazi i jedino što mi je važno da ja u tom svemu nalazim smisao i, što je još važnije, da u svakoj ulozi postoji nešto zaigrano, neka djetinjarija, da tako kažem, nešto što me pokrene. Jer meni je u svemu ovome jako važna igra, pa ne kaže se bez veze – igrani film. (Smijeh). Ta igra i to veselje je strašan adrenalin na koji sam se stvarno bespovratno navukao još od vremena dok sam statirao. Boravak na setu, sav taj posao meni je toliko uzbudljiv da bih se evo i sad nakon cijelog dana snimanja, odmah tamo vratio. Ustvari, cijelo bih vrijeme bio na setu, toliko mi je to poticajno i važno.

S obzirom na tu maniju, ti kao glumac ne možeš propasti?

Nadam se.

U ovom švedskom filmu koji snimaš glumit ćeš konobara?

Da, ima tu i ljubavne priče, ali, znaš, nije mi strana ta pomisao da malo stojim s one strane šanka, zanimljivo je to sigurno; evo, neki su mi pričali da si ti htio otvoriti restoran, pa ako ti zatreba konobar s iskustvom, preporučujem se.

Ma pusti, nego kako je to uza sve te uspjehe ispalo da još nisi postao James Bond, hoćeš li to prihvatiti ako te pozovu?

Pa čuj, naravno, ali najviše zbog tebe, evo ti si to predložio.

Luni me gumi? Raspali ste se?

Ne, ne, što ti je? Samo nam je pjevačica na porodiljnom pa ne nastupamo, ali uporno, kako se to kaže, vježbamo.

Ti sviraš bas gitaru?

Da, ja sam ritmični dio te sjajne ekipe, čuj, zabavljamo se. Neki idu na mali nogomet, neki na pecanje, a mi sviramo.

Neka, neka, nije zabranjeno, barem ne još...

Ne plaši me, mili, znaš da sam osjetljiv.