'Nepoznati Zagreb Marije Braut' izložba je kojom Umjetnički paviljon u Zagrebu pruža građanima i građankama, kao i svima onima koji će u ljetnim mjesecima posjetiti Zagreb, mogućnost pogleda na Zagreb kakav je bio nekada, onda kada su nastajali pojedini vitalni dijelovi grada, njegove prometnice, mostovi i hoteli.

Idejna autorica i kustosica izložbe je Jasminka Poklečki Stošić, autori izložbe i likovnog postava su Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić, a koautor izložbe Tonko Maroević

Izložbu čini stotinjak fotografija od kojih je gotovo osamdeset do sada neizlagano. Namjera Umjetničkog paviljona je pokazati publici do sada nepoznate i rjeđe izlagane Marijine fotografije Zagreba. Naglasak pri izboru stavljen je na privatnu arhivu fotografkinje te na fotoarhivu Muzeja grada Zagreba u kojoj se nalazi nekoliko tisuća negativa koje je Marija Braut darovala Muzeju grada Zagreba.

Višemjesečnim pomnim odabirom Sanje Bachrach Krištofić, Marije Braut, Marija Krištofića, Tonka Maroevića i Jasminke Poklečki Stošić selektirano je stotinjak negativa i kontakt-kopija koji 'bacaju' pogled na grad kakav pamte samo starije generacije Zagrepčana.

'Zagreb je razmaženi model, naviknut je da ga učestalo snimaju i rado se izlaže sve brojnijim objektivima. Ali jedno su snimci turista i usputnih prolaznika, a drugo su fotografije osoba što sustavno promatraju njegove fasade i dvorišta, trgove i zakutke te uporno vrebaju trenutak kad će svjetlosno treperenje na licu grada izmamiti karakterističnu grimasu ili stanovit osmijeh.

Mnogi su značajni i uspješni fotografi ostavili nezaboravnih vizura Zagreba, pojedinačnih dragocjenih snimaka ili visokovrijednih cjelina i ciklusa. Prisjetimo li se samo fotomonografije Zdenka Strižića, koju odlikuje fini purizam, ili one Milana Pavića, obilježene naglašenijim dinamizmom, uvidjet ćemo da se Marija Braut zaputila opuštenijim, eklektičnijim, razvedenijim, dakle i integralnijim, sveobuhvatnijim smjerom, te da je za nju vrijeme radilo kao za malo koga prije nje.

Radeći po zadatku i po ljubavi, iz obaveze i prema iznuđenim poticajima, akumulirala je tolika iskustva da je svaki put mogla što primjerenije i prigodi doličnije uzvratiti. Družeći se s ljudima najrazličitijih orijentacija i sklonosti, a pretežno upravo s umjetnicima, prihvatila je otvorenost i nesputanost pristupa, uvidjela šanse stilskog pluralizma i estetike nedogmatičnosti, znala se prepustiti energetskim silnicama prizora ili modela', napisao je Tonko Maroević

Izložba je ujedno poklon Umjetničkog paviljona fotografskoj ikoni koja uskoro slavi svoj 85. rođendan. Braut je kratko prokomentirala svoje dojmove uoči izložbe.

'Osjećam se pomalo izgubljeno jer nisam puno tu radila, a najveći posao odabira i povećavanja fotografija napravili su autori izložbe. Drago mi je da fotografije ostaju u fundusu Umjetničkog paviljona te da će se ponovno moći vidjeti Zagreb iz davnih dana', kazala je fotografkinja.

Marija Braut rođena je 7. kolovoza 1929. u Celju. Godine 1941. doselila se u Zagreb u kojem je maturirala i započela studij arhitekture. Fotografijom se bavi od 1967. Otada do 1970. bila je učenica i suradnica majstora fotografije Toše Dapca. Prvu samostalnu izložbu održala je 1969. s Petrom Dapcem u Galeriji SC u Zagrebu. Članica je ULPUH-a i Fotokluba Zagreb od 1969.

Za Sanju Bachrach Krištofić i Maria Krištofića poziv da naprave izložbu značio je posao snova.

Ideja im je bila bila potraga za nepoznatim radovima, za materijalima "između" onih amblemskih snimaka.

'Pitali smo se što je na negativima ili kontakt kopijama prije ili poslije poznatih fotografija. Mario je i sam fotograf, barem petnaestak godina zajedno smo, u kućnoj tamnoj komori razvijali negative i birali snimke za povećanja i cijelo naše iskustvo govorilo je da sigurno postoje zanimljivi, neprikazani kadrovi. Tragajući, pregledali smo tisuće negativa, kontakt kopija i fotografija koje je donirala u više muzejskih institucija grada Zagreba (MGZ, MUO, privatni arhiv autorice). Naišli smo na onu - vjerojatno svima poznatu Mariju - ali i neke cikluse, teme koje nismo očekivali niti za njih znali. U svakom slučaju - neobično, akumulirano i snažno iskustvo je biti posvećen ovakvom zadatku, pregledavati kutiju po kutiju, fotografiju po fotografiju, snimku po snimku listajući usporedno arhivske knjige i tražiti broj serije, snimke, lokacije, teme, naručitelja, godinu snimanja', kažu.

'Iskustvo je slično onom za fotografiranja samog, kada se nakon stotina ispucanih snimaka te iste slike nanovo vrte u mislima poput nezaustavljivog filma, pokretne trake, vrtoglavice. Dok su pažljivo izrađene fotografije različitih formata kao i ostatak materijala iz Muzeja za umjetnost i obrt većinom one poznate - najpoznatije fotografije iz više opusa (portreti, procesije, Zagreb, djeca, kazalište i koncerti, krajolici, gradovi i ljudi, ratna razaranja) Marije Braut, u Muzeju grada Zagreba pohranjen je materijal vezan baš uz Zagreb. Na nizovima kontaktnih kopija nameću se njene šetnje; često istim rutama, trgovima, ulicama. Tu smo našli nekoliko cjelina koje su nam bile posebno zanimljive: snimke naselja Novog Zagreba koji niče iz blata te seriju izuzetnih fotografija zagrebačkih interijera snimanih kao narudžbu uoči Univerzijade 1987. godine. Gledajući te radove shvatili smo da bi miješanje tema, lokacija i motiva zahtjevalo jedan drugi izlagački postor, odijeljen po sobama, a ne ovako kompaktan poput Umjetničkog paviljona. Tako se tema suzila na Zagreb', opisuju autori izložbe.

Opisujući dodatno rad na izložbi, kažu da Braut nije selektirala, ali je nudila, pokazivala.

'U svom domu koji je prava arhiva, vadila pred nas određene kutije s fotografijama, portofolije, albume i kontakt kopije. Među njima je (možda slučajno) bilo mnogo Zagreba, ali bilo je i drugih motiva. Vjerujemo da bi njena izložba bila drugačija, ali to je prirodno - odnos autorice prema vlastitom djelu različiti je od odnosa svih drugih. Priznajemo da smo se jedva odvojili od niza autoportreta, snimaka Logarske doline ili radnika u Zenici. Samo ova posljednja cjelina - Zenica, mogla bi biti izvanredna izložba: nizovi portreta radnika u njhovim domovima ili na radilištu.Nakon uvida u veliku količinu materijala želja je bila pokazati gledateljima način na koji je razmišljala, snimala. Što i kako je gledala. A gledala je neprestano i neprestano je bila u pokretu. Htjeli smo zadržati nivo prepoznatljivosti njenog fotografskog rukopisa u dijelu poznatih radova, ali prikazati i neke koji dugo nisu viđeni kao i dio koji se prvi puta izlaže. Želja nam je da netko uskoro napravi Mariji Braut i sljedeću izložbu, u njenom opusu tisuće su snimaka koje još nisu nikada prikazane a čeznu za okom gledatelja', zaključuju autori.