Prije samo četiri godine, 2010., Eurokaz je imao gradska proračunska sredstva od 1.400.000 kuna i te je godine bio jedini festival u Hrvatskoj koji je dobio europsku operativnu potporu s maksimalnim brojem bodova te je ocijenjen kao festival koji je 'dosegao najviši stupanj regionalne važnosti, kao i reputaciju jednog od najzanimljivijih događaja na polju izvedbenih umjetnosti u Europi'. Također je, kao koprodukcijski partner, ocijenjen kao 'snažan brand koji podiže očekivanja i privlači profesionalce iz drugih zemalja na suradnju' (citirano iz dokumenta evaluacije Izvršne agencije za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu - EACEA).

Tako osnažen, Eurokaz je te sretne 2010. godine, uz redovito izdanje festivala, producirao još i šest vlastitih produkcija i koprodukcija, stvarajući mjesečni repertoar u dvorani Gorgona u lijepoj namjeri da tu dvoranu, netom nakon otvaranja nove zgrade MSU-a, afirmira kao prostor ozbiljnosti suvremene scenske umjetnosti.

Tada počinje i njegovo financijsko strmoglavo kotrljanje koje traje do danas, a nastavi li se dosadašnja numerička zakonomjernost, skončat će nespoznatljivom silom gradske kulturne birokracije sljedeće godine.

Tako se nakon u svim segmentima uspješnog programa 2010, utvrđuje nagli pad dotacije 2011. od 400.000 kuna. Sljedeće dvije godine pokazuju nova smanjenja, da bi 2014. sredstva bila smanjena za dodatnih 30 posto, dakle, u godini kada se Eurokaz transformira u produkcijsku kuću. Stoga se umjetnička voditeljica Eurokaza Gordana Vnuk u Žalbi na rezultate poziva za predlaganje Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2015, pita je li to kazna zato što je vodstvo festivala odlučilo da umjesto u skupa gostovanja, proračunska sredstva radije investira u proizvodnju, ponajprije dostojanstva, na domaćoj sceni.

Taj i takav Eurokaz, koji Grad Zagreb spominje na prvom mjestu kada se treba pohvaliti visoko kvalitetnim kulturnim autentičnostima, ujedno je i referentni europski topos kada se radi o inicijalnom prepoznavanju relevantnih umjetnika i pravaca novog kazališta. Uz to, Eurokaz, gotovo jedini u Hrvatskoj, u svom programskom konceptu sustavno nosi interes za kazališne umjetnike ne-europskih kultura.

'Lakonskim potezom vaše kulturne nesnalažljivosti, pripušteni smo najgoroj smrti: polaganom truljenju s pogledom strave na uklopljenost u serijski niz kolektivnih umiranja, i to zato što se ne želimo prepustiti kulturalnom shematizmu, što ne pristajemo uživati u etabliranom, lagodnom statusu quo, već predlažemo svrsishodnije, energetski propulzivnije, Europi primjerenije i ekonomski uravnoteženije produkcijske modele', upozorava Vnuk u pismu Vijeću za kazališnu djelatnost Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport.