U posljednje vrijeme, vjerojatno zbog pomlađivanja dramaturškog odjela, programske knjižice Satiričkog kazališta Kerempuh postale su sadržajnije, pa nisu samo slikovnica nego ima i nešto tekstova kojima se objašnjavaju namjere autorskog tima i kontekstualizira predložak. Georges Feydeau zaslužuje takav pristup, jer riječ je o vrsnom komediografu koji je ostao na marginama takozvanog ozbiljnog ili velikog kazališta samo zato što su njegove farse uglavnom ostale shvaćene tek kao bulevarska razbibriga. No, danas ih se može čitati i drukčije, ukoliko se to želi.

Otkad je prije tri godine 'otkrio' Kerempuh s Tomićevim 'Čudom u Poskokovoj dragi', Krešimir Dolenčić mu se uredno vraća, jer je pronašao kazalište u kojem zaista može raditi ono što želi – spektakl bez velikih datosti i nužnosti, slagati geg na geg i uživati zajedno s glumcima, pa onda i s publikom. Unatoč toj poveznici, 'Čudo...' i kasnija 'Krletka' dva su pola istog repertoara kazališta koje se žanrovski određuje kao satiričko. Tomićeva groteska iz ruralnih krajeva igrala se s modelom pučke komedije u kojoj je doslovno sve dozvoljeno, dok je, ne samo tematikom nego i izborom glazbe, 'Krletka' bila bitno sofisticiranija, barem na prvi pogled. No, riječ je ipak o istom načinu prezentacije bazičnoga, dok se mijenjaju dekori i, eventualno, glasnoća izvedbe.

Zato je u najavi činjenica da Dolenčić u Kerempuhu postavlja 'Bubu...' bila u najmanju ruku zanimljiva. Naizgled očišćena od svake vrste kritike, farsa bez povoda ili s jedinim povodom u svojoj zapetljanoj strukturi, te s jedinom namjerom pružanja neobavezne i opuštajuće zabave publici koja u kazalište može doći bez ikakve svijesti o komadu ili autoru, ona je zapravo zamka. Jer, iako sve to jest, 'Buba...' je upravo zato spoj između bulevara i visoke umjetnosti, pokazatelj da se i strukturom samom može izgraditi kritički stav. Drugim riječima, Feydeaua danas treba čitati upravo zato da bi se odgodio prezirni stav takozvanog građanstva prema svemu što ga smeta, ali ono ne želi priznati da ga smeta pa se pravi da ne vidi i ne čuje.

Zatvoreni u svoje ljubavne maštarije, likovi tog komada misle samo na očuvanje reputacije i zadovoljenju potreba, što je temeljni paradoks građanskog društva. Iz te groteskne situacije izvode se nevjerojatni zapleti, kako to već biva u farsi za koju su je dovoljan jedna salon s nekoliko ulaza. Takva se struktura može postaviti građanski, kako bi govorila sama iz sebe, ili se na njezino poprilično prazno lice može lijepiti razne ukrase. Dolenčić se odlučio za ovu drugu opciju i gotovo svakome od lica, u suradnji s izvođačima, dodao pokoju 'osobitost'. Linda Begonja kao gospođa Chandebise, supruga koja se u flert upušta kako bi ispitala solidnost svoga braka, tako pati od raznih poremećaja govora i ponašanja, a doktor Finache Tarika Filipovića razuzdani je perverznjak kojemu ništa ljudsko, pa ni životinjsko, nije strano... Sve je to još zabavno dok se ne dođe do ljubomornog Španjolca Carlosa i njegove supruge Lucienne, koji u izvedbi Marija Mirkovića i Ane Maras Harmander pretjeruju u latino stereotipizaciji čak i preko kerempuhovskih granica. Dok Luka Petrušić, Hrvoje Kečkeš, Maja Posavec i Željko Königsknecht, kao i Edo Vujić ili Mia Begović, u manjim ulogama tek koriste svoje uobičajene alate za brzu proizvodnju smijeha, čudi koliko je Borko Perić u podvojenoj glavnoj ulozi gotovo neprimjetan.

Zbog svih tih dodataka, i namjerno previše 'efektne' scenografije Valnetine Crnković, vatreni vrtuljak strasti i pretvaranja iz pera majstora raspada se na niz gegova s malo čvrstih veza. Od moguće kritike društva koje se dosađuje i svoju sređenost pokušava izazivati stvaranjem afera, 'Buba u uhu' je (p)ostala najobičniji skeč. Posljednja scena u kojoj se priziva kazalište apsurda, kojem je Feydeau svojevrsni prethodnik, ipak je premalo da bi se o ovoj produkciji mislilo drukčije. Riječ je, nažalost, tek o običnoj repertoarnoj 'čvrgi', koja je nakon pomaka s 'Kod Martinovih', Kerempuh ponovno vratila u stari kolosijek.