Od Beča, preko Veszprema, Budimpešte, Beograda, pa nekoliko puta Ljubljane do Dubrovnika, Skopja i dva puta u Šibenika, ali nikako u Zagrebu. Godinama, zapravo više od desetljeća, Gregory Porter svira u zagrebačkoj 'okolici', ali put ga je tek sinoć doveo Kino SC u sklopu petnaestog izdanja Zagreb Jazz Festivala
Koncert je rasprodan još ljetos, a oni koji su se naknadno nekako ugurali u dvoranu stajali su sa strane ili su sjedili na pomoćnim stolicama. I zapravo je prava šteta da Portera i peteročlani bend nije dočekalo neko reprezentativnije zdanje od kina kojem je rok trajanja istekao prije tri desetljeća.
Prije sedam godina imao sam ga s gotovo identičnim sastavom prilike gledati u Gallusovoj dvorani u ljubljanskom Cankarjevu domu. I ne da se to usporediti sa sinoćnjim zagrebačkim koncertom jer riječ je o iznimno akustičnoj dvorani bez pravog pandana u regiji. No, ni derutno i dotrajalo zdanje Kina SC nije moglo ubiti stominutnu Porterovu magiju.
Od uvodne Holding On do zaključne, na bis izvedene, Musical Genocide bilo je to jedinstveno putovanje ulicama jazza, soula, gospela i bluesa kojima su godinama prije njega hodali Al Green, Otis Reading, Nat King Cole, Steve Wonder i Marvin Gaye.
Trebalo je tek pjesma ili dvije da Porter pridobije publiku na svoju stranu i natjera ju da daje ritam na Liquid Spirit kao na misi u baptističkoj crkvi ili da potpuno utihne kad sjedne na barsku stolicu i samo s pijanistom Chipom Crawfordom izvede Hey Laura, pa onda uz pojačanje orguljaša Ondřeja Piveca i Water Under Bridges. Iako je on taj oko čijeg se baritona sve vrti bend nije tu samo kao potpora i Porter mu daje prostora da diše.
Stojeći sa strane, zadovoljno je kimao glavom i promatrao ga kako se poigrava dok je Jahmal Nichols na basu u kratkoj solaži vukao taktove iz arhive Stevija Wondera. Ili nešto kasnije da izvrsni saksofonist Tivon Pennicott pokida još jedan solo ili da bubnjar Emmanuel Harrold ubaci u višu brzinu pa da svi zajedno potegnu u klasike Papa Was A Rolling Stone i My Girl.
Bio je to stominutna majstorska škola izmiješana s pozitivnim vibracijama i publikom koja je nakon bisa tražila još. Nije ga dobila, a zaslužila ga je. Kao i Porter svirku u boljoj dvorani od kina koje izaziva sram.
'Sedam posto ljudi u Hrvatskoj sluša jazz. Mislio sam da je greška, da ne može biti toliko, ali provjerio sam. To nas stavlja u europski vrh. Ali zato u tih sedam posto nije nitko iz HDZ-a', kazao je u uvodu u koncert organizator Dražen Kokanović. Da je drugačije možda bi i Kino SC bilo reprezentativnije.
