Porter je vodeći pjevač na današnjoj jazz i soul sceni, ali ujedno i glumac, skladatelj i pjesnik koji je osvojio niz nagrada i priznanja, između ostalog dva Grammyja. Međunarodna Udruga jazz novinara i časopis DownBeat više su ga puta proglasili najboljim jazz pjevačem na svijetu.

U glazbi Gregoryja Portera se čuju odjeci raznih žanrova afroameričke glazbe: jazz, R&B, blues, gospel, soul. Naime još kao dijete bio je u izravnom doticaju s radnim pjesmama i bluesom slušajući pjesme svojih roditelja i rođaka te gospelom koji je sa svojom majkom pjevao u crkvi.

Ne zaboravlja glazbenike i druge umjetnike koji su na njega ostavili snažan dojam u mladosti i koji su usmjerili njegovo stvaralaštvo. Primjerice, izravno se poziva na njihovu ostavštinu prozivajući u svojim pjesmama poimence Langstona Hughesa, Marvina Gayea, Jamesa Browna, Johna Coltranea, Mahaliju Jackson, Boba Marleyja, Milesa Davisa...

Zahvaljujući ugledu koji je stekao, tijekom karijere je ostvario suradnje s poznatim glazbenicima, među kojima su Dianne Reeves, David Murray, Jamie Cullum, Lizz Wright, Lalah Hathaway i Renee Fleming.

Nakon što je na svojim albumima izvodio uglavnom vlastite skladbe, CD “Nat King Cole & Me” je u potpunosti posvetio svojem idolu. Naime, prva jazz ploča koju je čuo u životu bila je ploča Nata Kinga Colea. Od tada je, budući da je odrastao bez oca, Cole za njega bio očinska figura, a poslije i glazbeni uzor. Slušajući njegove ploče zamišljao je kao da pjeva upravo za njega. Nikad nije pokušavao zvučati poput Nat King Colea, ali osjećajnost njegova glasa na njega je djelovala kao buđenje u nekom drugom svijetu što je snažno djelovalo za njegovo kasnije stvaralaštvo.

Iako izvodi i skladbe drugih autora, Porter je autor većine skladbi i tekstova koje izvodi. Tijekom dvadesetogodišnje karijere napisao je niz hitova, primjerice “Hey Laura”, “Liquid Spirit”, “If Love is Overrated”, “Musical Genocide”, “Mister Holland”...

U nekima od tih djela bavi se socijalnim i političkim, društveno angažiranim temama, kroz njih progovara o nepravdi i društvenim anomalijama. Sjajan primjer iskaza poštovanja prema radnim pjesmama, pak, donosi u izvedbi skladbe “Work Song” poznatog jazz standarda trubača i kornetista Nata Adderleyja za koji je sam napisao tekst i koji je prilagodio svojoj osobnosti; nije ju osuvremenio kao što je to uobičajeno nego je postigao da zvuči arhaično. U njegovom aranžmanu ona se doima autentičnom. Na isti je način pristupio soul hitu “Papa Was a Rollin' Stone”. Tako je i s autorskim skladbama kojima se predstavlja kao originalan skladatelj, ali i tekstopisac koji izlazi iz konvencionalnih obrazaca.