'HNK mora biti mjesto gdje su najživlje veze sa svim idejama koje i drugdje zauzimaju i okreću duhove čovječanstva', zapisao je prije gotovo stotinu godina legendarni redatelj, pedagog i potpuni čovjek od kazališta Branko Gavella. U svojem prijedlogu programa kojim se više neće natjecati za mjesto intendantice zagrebačkog HNK-a citirala ga je redateljica i odnedavno doktorica teatrologije, ujedno i predavačica na Odsjeku produkcije zagrebačke Akademije dramske umjetnosti Snježana Banović.

Kao jedna od protagonistica okruglog stola ona je također istaknula, kao i uglavnom svi okupljeni, kako je sustav hrvatskoga kazališta zastario i potpuno neadekvatan pa je zato i moguće da se na natječaje za njegova čelna mjesta ne javlja više gotovo nitko, osim onih koji su već na tim pozicijama. Činjenica je također da danas na mjestima intendanata najvećih kazališnih kuća u Zagrebu, Splitu i Osijeku nisu umjetnici, a jedini je izuzetak HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci kojim ravna dirigentica Nada Matošević. Ni ona se, međutim, kao ni Ana Lederer, Duško Mucalo i Božidar Šnajder, nisu pojavili na tribini koja bi ih se trebala ticati.

Jedini segment hrvatskoga društva koji nije prošao tranziciju jest kazalište, i ta se teza mogla čuti nekoliko puta i u mnogim varijacijama na ovoj tribini. Zato se njegova, kako kaže Banović, 'kriza organizacijskog modela, pod pritiskom ideologije kojom odiše i politike kojoj služi', struktura urušava, a estetski dometi slabe. Zatvoreni krug lošeg programa i lošeg vođenja ne ovisi o financiranju, jer, na primjer, zagrebački HNK sveukupno ima na raspolaganju 102 milijuna kuna godišnje, od čega sam zarađuje samo osam posto, a slične velike kuće, poput National Theatrea u Londonu ili bečkog Burgtheatera, samostalnog prihoda imaju tri ili čak i pet puta više.

Unatoč tako izdašnu dotiranju, domaća kazališta takvog tipa nemaju odgovarajući broj premijera. Na primjer, HNK sa svojih ukupno 22 milijuna kuna za program ima tek deset premijera u sezoni, računa li se rad opernog, baletnog i dramskog ansambla. Na uobičajeni protuargument kako žuta kuća na Maršalovom trgu ima samo jednu pozornicu, dolazi i činjenica da je u prošloj godinu to kazalište imalo samo 183 izvedbe, pa se Vitomira Lončar, direktorica Kazališta Mala scena i predavačica na ADU, pita kako je to moguće. Na to je Snježana Banović odgovorila jednostavno: 'HNK je rasipnička kuća.'

Umjesto hramova malograđanštine, na što se HNK svodi po ocjeni Snježane Banović, HNK bi trebao težiti izvrsnosti, najprije umjetničkoj, a onda i produkcijskoj, smatra Vitomira Lončar.

Problem je u sustavu, iako se okupljeni nisu mogli dogovoriti treba li kulturna politika i koliko normirati rad nacionalne kazališne kuće. Danas je propisano tek u kolikom omjeru HNK financiraju Grad Zagreb i Republika Hrvatska te koliko premijera je kazalište dužno godišnje izbaciti.

Nora Krstulović, urednica portala Teatar.hr, smatra da bi država trebala bolje brinuti oko toga ne samo koliko nego i što i zašto HNK radi. No s time se ne slažu svi, jer skladatelj i bivši intendant HNK Mladen Tarbuk smatra da uopće ne bi trebalo raspisivati natječaj za mjesto intendanta, nego bi ga ministar kulture trebao izravno imenovati, čime bi funkcija dobila na težini i odgovornosti, a bi tako i smjer kulturne politike bio razvidniji.

Među najzanimljivijim doprinosima raspravi bilo je ono bivšeg intendanta splitskog HNK Ivice Restovića, čija iskustva iz osamdesetih danas možda i nisu u potpunosti primjenjiva, kako zbog tehnološkog napretka tako i zbog toga što su osamdesete godine prošlog stoljeća bile politički i društveno sretnije vrijeme. Ipak, Restović je stvari sabrao prilično jasno rekavši kako nije samo kazalište problem u Hrvatskoj, jer 'Hrvatska gospodarska komora dobiva više novca nego sva kazališta u Hrvatskoj zajedno, a ne služi ničemu'. I on se slaže da sustav organizacijskih modela kazališta treba promijeniti, s obzirom na to da je danas kazalište 'feud u kojem kmetovi imaju interes da se u taj feud ne dira'.

Otprilike istog mišljenja je i Denis Kuljiš, koji problem ne vidi u kontroli kazališta od politike, jer politiku zanima samo to da u kazalištu nema sindikalnih previranja i skandala takvog tipa, a na sceni se može izvoditi bilo što. Zato smatra da svaki zahtjev za promjenom sustava hrvatskoga kazališta treba adresirati izravno izvršnoj vlasti, točnije premijeru, a ne Ministarstvu kulture ili kazalištima samim.

Teatrologinja Mani Gotovac, koja je tribinu i organizirala u ime Hrvatskog društva pisaca, možda će tako i Markov trg uvrstiti u popis onih kojima će poslati zaključke ove tribine. Čak i ako neki od njih pronađe put do novog Zakona o kazalištima, ovakve tribine bit će i dalje potrebne.