Selmu Spahić prati glas angažirane i aktivistički orijentirane redateljice, koja u svojim predstavama propituje stvarnost bez rukavica i usprkos besparici u kulturi BIH radi zahtjevne projekte. Diplomirala je u klasi Pjera Žalice, a do sada je režirala nekoliko iznimno značajnih kazališnih predstava kao što su 'Hipermnezija', 'Tajna džema od malina' i osobito 'Skupština' u kojoj se bavila pitanjem odgovornosti i ljudskih prava. Sudjelovala je i u građanskoj akciji Dežuram za Muzej, u kojoj su se kulturnjaci solidarizirali s djelatnicima Zemaljskog muzeja BIH, a tada je u povodu svog dežurstva poručila da treba shvatiti kako 'destrukcija kulture ima katastrofalne posljedice po svako društvo'.

Uza sve to, prije nekoliko godina bojkotirala je Sterijino pozorje zbog poziva Emiru Kusturici da otvori taj festival, smatrajući da je Festival time dao legitimitet nacionalističkoj retorici te je poručila Direkciji festivala da 'vjeruje da je umjetnost, a ne narod, a ne država, najveće dostignuće ljudskoga duha'. Zagreb ju je upoznao prošle godine u ZKM-u preko regionalne koprodukcije 'Janje, Kokoš/Orao' te na gostovanju SNG-a iz Ljubljane s komadom 'Liliom', nastalog prema književnom predlošku Ferenca Molnara.

'Zanimalo nas je da povučemo paralelu između Isusova vremena i današnjice i da dovedemo u pitanje rigidnost religijskih institucija koje nameću moral i ponašanje kakvo Isus, prema Bulgakovu, nikada nije propovijedao. Što ako zamislimo da nema religijskog kodeksa morala, specifičnog grijeha i pokajanja, i da čovjek mora potpuno preuzeti odgovornost za svoja djela, bez sigurnosti koju pruža iskupljenje? Bavili smo se istinom i kukavičlukom te hrabrošću koja je potrebna da se učini ispravna stvar, po cijenu vlastite žrtve', rekla je za tportal Selma Spahić o predstavi.

Jeste li 'Majstora i Margaritu' aktualizirali i bavite li se i suvremenim Sotonama?

Roman počinje Goetheovom rečenicom 'Ja sam dio one sile koja vječno želi zlo, a čini dobro'. Bulgakov maestralno uspostavlja svijet u kojem nema binarnosti između dobra i zla, gdje je u jednom dobu Isus nosilac istine, a u drugom Woland, ili vrag. Danas pozicije 'zla' nisu tako jasno centralizirane, makar ne na prvi pogled, kao u Bulgakovljevo vrijeme, i upakirane su u diskurs agresivnog kapitalizma i medijske manipulacije. Hoću reći da je u Staljinovo vrijeme neprijatelj bio materijaliziran u osobi ili osobama simbolima moći. Danas, u naizgled liberalnim sistemima Zapada teško je uprijeti prstom samo u jednu adresu. Mi smo se bavili našom individualnom odgovornošću. Time koliko lako prebacujemo krivnju na drugoga, na sistem, na okruženje, iz kukavičluka i pozicije komfora. Naravno, naivno je misliti da je individualno polje djelovanja neograničeno, ali zasigurno nije ni nepostojeće.

Prvi put radite u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, koje je za vrijeme mandata Olivera Frljića promijenilo način komuniciranja s javnošću, pokazujući svoj politički stav performerskim gestama i plakatima na fasadi zgrade. Kako je raditi u kazalištu koje je političko jasno određeno?

Oliver Frljić specifičan je teatarski glas, fenomenalan redatelj s vrlo oštrim i glasnim stavovima, prirodno je da se identitet kazališta vezao uz njegov rad. Mi ni na koji način nismo imali pritisak da se predstava profilira u političkom smislu. Naravno da činjenica da su nam ruke bile potpuno odriješene, da smo imali slobodu da radimo ono što mislimo da treba, govori o liberalnosti uprave kazališta. Međutim, to je kazalište koje nema samo redateljski potpis Olivera Frljića, nego ugošćava potpuno različite poetike, radeći na literarnim klasicima i suvremenom dramskom tekstu, ali i na autorskim projektima. Uz v. d. intendanta Marina Blaževića, Hrvatsku dramu vodi v. d. ravnateljice Jelena Kovačić i želim im puno sreće s odličnim repertoarskim planom koji su zamislili.

Prati vas glas angažirane redateljice, ponajviše zbog vaše predstave 'Skupština' u kojoj ste se bavili pitanjem odgovornosti i ljudskih prava, ali i sudjelovanja u drugim akcijama poput Dežuram za Muzej. Također ste prije nekoliko godina bojkotirali Sterijino pozorje zbog Kusturice. Što vas najviše motivira na takav angažman ili aktivizam?

Ne mislim da sam aktivistkinja, jer je za mene taj termin rezerviran za ljude koji su svaki dan na terenu, koji djeluju konkretnim akcijama i rješavaju vitalna pitanja ugroženim ljudima. Iz velikog respekta prema njima, za sebe ne bih rekla da sam aktivistkinja. Ja se rukovodim nečim što mi se čini kao zdrav razum, ako negdje osjećam društvenu nepravdu o njoj progovaram, u predstavama i javnom prostoru. Sve svoje aktivističke radnje bih svrstala u nešto što mislim da je građanska dužnost ili građanski neposluh, što nam je svima zadatak u društvima u kojima djelujemo.

Kad ste prije dvije godine preuzeli umjetničko vodstvo MESS-a koji je poznat, između ostaloga i po tome što se nikada nije na indiferentan način odnosio prema sadašnjosti, jeste li razmišljali o nekoj radikalnijoj promjeni u konceptu?

MESS nastaje timskim radom i u našem slučaju funkcije su samo stvar podjele nadležnosti posla. Koncept festivala osmišljavamo Dino Mustafić, koji rukovodi Scenom MESS, našim produkcijskim segmentnom, Nihad Kreševljaković, direktor i ja. Ne manje bitan je i cijeli naš tim. Promjene koncepta radimo u skladu s fazama u koje festival ulazi, kada osjetimo zasićenje kod publike, kada smo prisiljeni da ga mijenjamo iz budžetskih razloga i slično. Ove je godine velika inovacija potpuno odvajanje programa za djecu u zaseban festival pod nazivom Mali MESS te MESS Market, koji je regionalna teatarska koprodukcijska platforma na kojoj ćemo razvijati buduće projekte.

Uskoro počinje 56. MESS. Koje će teme i pitanja biti u fokusu ovogodišnjeg izdanja? Naime, u programu festivala piše da je posvećen 'ličnom i političkom aspektu naše svakodnevice', a u programu je čak i jedna sirijska predstava.

Predstave 56. MESS-a tematski i stilski su raznovrsne, ali su sve na određeni način fokusirane na postavljanje dijagnoze bolesti našeg vremena, što za inscenaciju Čehova kaže Oskaras Koršunovas. Bilo da se na duhovit način konfrontiraju s površnošću komunikacije, bave recentnom prošlošću svojih zemalja, zbog čijeg tereta sadašnjost nikako da prodiše ili se eksplicitno politički obračunavaju s licemjerjem zapadnih vrijednosti, sve pružaju estetsku i tematsku studioznost. Na MESS će doći predstave koje se hrabro suočavaju s nacionalizmom sredina iz kojih dolaze i osvjetljavaju ga u svoj njegovoj gluposti i ograničenosti. Publika će vidjeti besprijekorne lutkarske vještine, poetična traganja za istinom i prolaznošću, društveni angažman kroz suvremeni ples i osnažujući i duhovit pogled na život osobe s invaliditetom. Konačno ćemo čuti i iskustva ljudi koji trenutno prolaze pakao rata, a ne interpretacije njihovih iskustava. Ovogodišnji festival traje od 30. 9. do 9. 10. i srdačno vas pozivam u Sarajevo.

Prošle je godine upravo s MESS-a upućen protest Ministarstvu kulture i sporta Federacije BIH u kojem se više od 20 kulturnih institucija pobunilo protiv tretmana kulture i raspodjele novca. Kakva je danas kulturna klima u BIH? Je li se nešto promijenilo?

Da se probam uzdići iznad dnevne politike, zaključak je taj da se kultura mora depolitizirati. Sistem ne smije biti podložan promjenama u odnosu na politički predznak osobe koja rukovodi ministarstvom. Ništa drugačije nije ni u zemljama regije. Politička rukovodstva, ali i birači i biračice moraju shvatiti da bez zdrave kritičke kulture nema ni zdravog društva. U suprotnom, ulazimo u opasnu zonu jednoumlja koje je do sada u historiji uvijek imalo zastrašujuće posljedice.