Autorski projekt 'Ljudski glas' beogradskog redatelja Bojana Đorđeva i dramaturga Gorana Ferčeca definitivno nije klasična predstava i ne može se mjeriti klasičnim parametrima. Sastavljena je od tri samostalna dijela, koja povezuje 'ženski glas', odnosno ljudski glas, a kreće se od intimističke priče u prvom dijelu do katastrofične dijagnoze svijeta u trećem, gdje svjedočimo njegovoj pretvorbi u beskrupulozni farmakopornografski režim. Komad traje nešto manje od dva sata, bavi se ultrasuvremenim temama, a između ostaloga prikazuje kako se ljubavna čežnja te različiti vidovi očaja, patnje i nezadovoljstva, posredstvom režima, mogu pretvoriti u kreativnu silu, ali i u destrukciju.

Prvi, komorni, monološki dio oslanja se na Cocteauov intimistički tekst 'Ljudski glas' (prijevod Urše Raukar), nastao potkraj 20-ih godina prošlog stoljeća, u kojem pratimo banalnu situaciju: povrijeđena žena razgovara telefonom s bivšim partnerom te detaljno, na trenutke pretjerano i naporno, ponekad s dozom humora i parodije, utjelovljuje očaj i besperspektivnost ostavljene žene. Međutim prikaz te situacije nije nimalo banalan, nego vrlo zanimljiv.

Njezinu bol i patnju istovremeno prikazuje pet glumica - Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Lucija Šerbedžija - koje u lik očajne, napuštene žene unose različitost svojih karaktera i interpretacija. Glumice koriste glas kao osnovno sredstvo izvedbe, a telefon kao jedini kanal komunikacije. One, odjevene u iste crne haljine (kostimografkinja Maja Mirković), umrljane šminke, uz zvuk jazz melodije, izgovaraju replike imaginarnom sugovorniku, kojeg publika niti vidi niti čuje.

Kako se u tom dugotrajnom i iscrpljujućem telefonskom razgovoru/monologu, isprescijecanom pauzama, uvjerljivo nadovezuju jedna na drugu, stječe se kompletan uvid u rastrojeno stanje glavne junakinje, od žudnje i boli, preko problema sa spavanjem, do pokušaja samoubojstva. A multicipliranjem glavnog lika postiže se efekt univerzalnosti, odnosno pokazuje se kako su bol i patnja ostavljenih jednaki bez obzira na karakter, status ili dob. 

Drugi dio počinje simboličkim presvlačenjem glumica u trikoe u boji kože na kojima su naslikani ženski atributi, a potom slijede eksplozivni prizori temeljeni na fragmentima iz epistolarnog, postmodernističkog romana američke spisateljice Chris Kraus 'I love Dick', objavljenom 1997. godine, gdje Dick ima više značenja, pa tako može simbolizirati intelektualca, ali i muški spolni organ.

Za razliku od Cocteauove intimističke priče, u ovoj se ide korak dalje te se kroz prizmu rodno osviještene žene propituje mogućnost realizacije žena i njihovih kreativnih i seksualnih potencijala u muškoj civilizaciji. Ponovno je fokus na ženskom (ljudskom?) glasu kao glavnom instrumentu, no glumice dobivaju veću slobodu i energično, buntovno i gnjevno, u kaubojskim čizmama, stupaju po stolu i u direktnom obraćanju publici, poput furija, provociraju i javno slave svoje oslobođenje. 

Treći dio temelji se na dijelovima teorijsko-filozofskog teksta 'Testo junkie' Paula B. Preciada, suvremenog španjolskog autora, filozofa i kustosa (mentor mu je bio Jaques Derrida) te kolumnista Liberationa.fr, objavljenog na španjolskom 2008. godine, u kojem se polemizira s društvom, odnosno s današnjim 'farmakopornogrfskim režimom', tj. 'psihotropnim punk kapitalizmom'.

Premda se spominje smrt gej aktivista koji se predozirao lijekom, pa se taj dio može shvatiti i kao svojevrstan hommage prijatelju, zapravo se radi o vrlo eksplicitnom političkom traktatu kojim se dijagnosticiraju neka od aktualnih pitanja zapadnog društva. Postoje li samo muškarci i žene ili i mnoštvo drugih tjelesnih i seksualnih varijanti? Što je muževno, a što ženstveno? Treba li koristiti hormonske terapije? I kamo sve to vodi?

Ta pitanja dotaknuta su motivima u kojim se spominje djelovanje lijeka testogel, odnosno testosterona i drugih medikamenata na tijelo, binarnom podjelom rodnih uloga i transrodnih identiteta, a posebna pažnja posvećena je ženskim i muškim kodovima kao društveno predodređenim ulogama. U toj bujici riječi koja na momente graniči s logorejom i preopterećena je teorijskim diskursom spominju se bulimija, silovanje, 'nešto na žlicu', pilula, mačizam, enciklopedijsko znanje, feminizam, pornografija, Marylin Monroe, 'ne viđati djecu nakon razvoda', anoreksija, kladionice, seksualna nezasitnost i slično s ciljem da se raskrinkaju društvene konstrukcije spolnih i rodnih konvencija, djelovanje farmakološke industrije i kapitalistički odnosi.  

Kako ta pitanja o rodu i spolu, ažurirana temom Istanbulske konvencije, zadnjih godina dopiru i do nas izazivajući dvojbe i polemike u javnosti, može se reći da Preciadov tekst 'Testo junkie' izravno pogađa hrvatski aktualni trenutak. Naime taj tekst putem kazališta donosi u hrvatski konzervativni milje važnu misao o nestanku svijeta u kojemu je postojala samo klasična binarna podjela na ženski i muški rod, poručujući nam da živimo u društvu u kojem su moguće najrazličitije spolne i rodne varijante. 

Može se reći da je 'Ljudski glas' hrabar i rizičan kazališni projekt koji otvara aktualne teme i pomiče granice izvedbe. Koncept beogradskog redatelja Bojana Đorđeva, koji je postavljao nekoliko tekstova Ivane Sajko i dva puta gostovao na Bitefu, prilično je performerski orijentiran, s naglaskom na verbalnoj dimenziji i glumačkim interpretacijama. U takvom konceptu odlično su se snašle glumice ZKM-a, koje su uvjerljivo i dojmljivo, s lakoćom, velikom energijom i strašću, ponegdje i duhovito i zabavno, interpretirale svoje dionice bez obzira na to što su u zadnjem dijelu izgovarale kilometre aktivističkog teksta. Treba reći i to da je predstava izazvala kod publike kontroverzne reakcije, od oduševljenja, preko nerazumijevanja, do negativnih kritika, što je dobro jer se time potvrđuje njezina polemičnost, a to i jest jedna od važnijih funkcija kazališta.