Davne 1946. godine dojučerašnji kriminalac i osuđenik na doživotnu robiju Jean Genet napisao je dramu 'Sluškinje' kao pokušaj svoje socijalne revitalizacije. Šezdesetak godina kasnije osam djevojaka s diplomama filozofije, prava, književnosti (...) u rukama odlučile su odbaciti karijere koje su im se nudile i koje su živjele te uploviti u silno nemirne i nestalne, ali i opasno uzbudljive i zavodljive glumačke vode. Učinile su to upisavši tada sasvim friški poslijediplomski studij glume u Rijeci. Kao što znamo, Genet je uspio u svojoj namjeri, postavši jedan od važnijih dramatičara 20. stoljeća, a po izvedbi 'Sluškinja' sad već svršenih postdiplomantica glume, zaključujemo da se i njihov rizik u potpunosti isplatio.

Međunarodna premijera diplomske predstave 'Sluškinje' održana je u četvrtak 28. studenog, prvoga dana Festivala studentskoga pozorišta u Novom Sadu. U neodoljivom rustikalnom ambijentu Salaša 137 osam je glumica svojom svježom i energičnom, strastvenom i uigranom glumom bez kalkulacija i kočnica udahnulo nov život Genetovim junakinjama, razigravši ih i obogativši konceptualno, prostorno i glumački.

Pod redateljskom paskom Staše Zurovca, glumačkim mentorstvom Rade Šerbedžije i u tehničkoj organizaciji Marina Lukanovića, glumice su se tek dijelom zadržale na uputama Jeana Geneta, autora koji je inzistirao na 'vizualnoj, opipljivoj inscenaciji komada, ali i teatralnoj i hladnoj glumi, u suprotnosti s tekstom'. Uglavnom odbacivši hladnoću i teatralnost glume, duboko su prodrle u likove sluškinja Claire i Solange koje uvježbavaju zločin nad svojom gospodaricom, izmjenjujući uloge u stalno novim kazalištima unutar kazališta. Na taj način otvorile su prostor bogatijem glumačkom poigravanju likovima, rasprostrvši svoje glumačke izraze od teatralnosti, ludizma i glumačkog odmaka do naglašeno fizičke i emocionalne glume.

Moć glume omotana ruhom čiste poezije 

Iako u osnovi koreograf i plesač, Staša Zurovac nije odveo predstavu u prenaglašen pokret i artizam. Umjesto toga, postavio je vrlo zanimljiv koncept u kojemu se četiri para sluškinja kroz četiri čina prvoga dijela predstave rotira u četiri sobe, glumeći svaki čin pred drugom publikom. Na taj način glumice su u očima gledatelja uspjele stvoriti ženeovsko nepoistovjećivanje s likovima, u isto vrijeme dubinski uranjajući u njih.

Dok smo u prvome dijelu pratili Claire i Solange u njihovom malom (samo)ubilačkom kazalištu unutar kazališta u kojemu vrlo opipljivo mrze i očajno ljube gospođu i sebe, u drugome dijelu predstave likovi su se učetverostručili. U toj zajedničkoj igri glumice su scensku emociju iz prvoga dijela zamijenile ludičkim, apsurdnim i 'teatralnim' teatrom stalnog umnažanja likova i prelaženja s jedne na drugu izvođačicu. Time su na vrlo zanimljiv način prikazale ženeovsku podvojenost (odnosno 'početvorenost') likova i njihovu nestalnost. Moć glume, odnosno navlačenja i svlačenja maski, razvile su do kraja u finalu u kojemu sluškinje ubijaju Gospođu posredno, kroz samoubojstvo Claire koja je glumi. Ta demonstracija snage glume omotana je poetičnim ruhom posljednje scene u kojoj su četiri Claire ležale mrtve, dok je posredno ubijena Gospođa pjevala ariju 'Casta diva' u moćnoj i neodoljivo začudnoj izvedbi mladoga hrvatskog kontratenora Kristijana Dragovića. U isto je vrijeme učetverostručena Solange na putu prema stratištu otvorila dio kazališnoga zida, izjurivši na snježnu livadu, grudajući se i uživajući u opijenosti novostvorenom slobodom.

Od individualne ekspresije do skladne suigre

Sve su glumice obogatile likove vlastitim glumačkim izrazima, u isto vrijeme pazeći da ne pobjegnu od zajedničkog puta. Jelena Graovac u prvoj se sceni vrlo dopadljivo šetala od Claire izjedane emocijom do nadmoćne i uzvišene Gospođe. Odlična partnerica u toj suigri bila joj je Valentina Lončarić, naglasivši u Solange emocionalnu izgubljenost i bol u kojima se stalno sukobljavaju ljubav i mržnja. Martina Biljan u drugoj je sceni u svojoj Claire gradirala uzvišenost Gospođe, naznačivši glumački odmak pomoću nekoliko diskretnih upitnih pogleda upućenih publici, da bi potom vrlo uvjerljivo utonula u Claire i njezina preispitivanja. S Martininim šetnjama od odmaka do emocija odlično se ispreplela Denis Kirinčić, vrlo snažno i ekspresivno jureći od izgubljenosti do mržnje i ne bježeći od fizičkih sukoba.

Marina Stanger i Dina Dehni Sow u svojoj su sceni, shodno razvoju drame, spustile ritam predstave, utišavši Claire i Solange te pretočivši epizodu u uvjerljiv intimni obračun i rat dviju sestara. Taj sukob razvile su u sceni naglašene seksualnosti i senzualnosti kao fizičkih reakcija na divljanje sukobljenih emocija. Završna scena prvog dijela pripala je (u našoj sobi, odnosno verziji kojoj smo prisustvovali) Nini Sabo i Jeleni Mesar, glumicama koje su vrlo uvjerljivo nastavile razvijati slojevit emocionalni odnos Claire i Solange. Spuštajući i podižući energiju, izmjenjivale su emocionalne pozicije u odličnoj suigri okrutne nadmoći (Mesar) i potpunog emocionalnog raspada (Sabo). U drugome dijelu predstave sve glumice su se uvjerljivo prebacile u bitno drukčiji glumački izraz, pokazavši veliku uigranost te se odlično nadopunjujući u grupnim likovima i suigri.

Zaključno, prva generacija Šerbedžijine glumačke akademije svojom je premijernom predstavom pokazala glumački talent i volju da razmišlja na suvremen i hrabar kazališni način. Shodno tome, nadamo se da će 'Sluškinje' imati intenzivan i bogat izvedbeni život na hrvatskim i regionalnim scenama, jer to svakako zaslužuju. Jednako tako, vjerujemo da će glumice dobiti priliku na riječkim i hrvatskim scenama, bogateći naš pomalo uspavani kazališni život novom energijom i hrabrošću te svježim glumačkim izrazima i poetikama.