Domaće se televizije pomalo ljetno ušemljuju. Neke domaće serije odoše na pauze, neki kvizovi također, ovih dana polako na godišnji odlaze i tjedne ili dnevne emisije i sada samo čekamo tko će koliko reprizirati, što i u kojem terminu. Već smo navikli na to. Ruku na srce, ponekad stopedeseta repriza 'Mućki' ili 'Velog mista' izgledaju bolje nego regularni program pa nećemo ovaj put kukati oko loše ljetne sheme.

Naša javna televizija, međutim, već godinama ima jedan neloš običaj - da gledateljima ljeti prikazuje neke serije koje nisu petstota repriza već viđenog. Počelo je s talijanskom 'Čarolijom', koja je godinama bila pouzdaniji vjesnik ljeta nego gužve na Lučkom, a u zadnjih par godina malo su podigli letvicu i odlučili prikazivati nešto kvalitetnije. Pritom 'nešto kvalitetnije' obično znači kostimirano i britansko, premda čak ovo drugo ne mora biti, sudeći po onoj kuharici, konobarici, komarici ili čemu već negdje iz Južne Amerike koja se prikazivala prošlih tjedana, a koju nisam gledala pa neću ni komentirati.

Uglavnom, u tom ljetnom britansko-i-kostimirano terminu tijekom upravo završavajućeg tjedna počela se prikazivati serija 'Kuća Beechamovih'. I nije loša. Govori o jednom Englezu koji u Indji tijekom Mogulskog carstva pokušava stvoriti novi život, i sve to uz bebu koja je očito miješane rase, ali ovaj nikome ne želi reći tko je djetetu majka. I sad tu kreće obiteljska drama u palači, a zbog te dvije odrednice reklamirali su je kao 'Downton Abbey u Delhiju'. Nije. Mislim, jasno je zašto su je tako reklamirali, ali 'Kuća Beechamovh' od Downtona se razlikuje po dvije važne stvari. Prva važna stvar: 'Kuća Beechamovih' ni u ludilu ne doseže kvalitetu megapopularnog britanskog aristokratskog soapa. Druga važna stvar: Downton je trajao preko nekoliko sezona, a 'Kuća Beechamovih' otkazana je nakon prve sezone, što u slučaju mnobih britanskih serija, pa i ove, znači nakon šest epizoda. Povrh toga, serija nije dobila drugu sezonu unatoč tome što je njezina šesta epizoda završila vrlo dramatičnim cliffhangerom, sasvim nalik onome kojim je završila jedna sezona 'Dinastije', gdje su naizgled svi bili poubijan na vjenčanju u Moldaviji. Samo što ovo, za razliku od 'Dinastije', nema nastavak. Nikad ne saznajemo što je bilo dalje. Nema raspleta, nema zaključka, nema epiloga. Raziđite se po kućama, nema se tu više što vidjeti.

Već vidim ciljanu publiku tog HTV-ova termina. Pisat će pisma. O, kako će pisati pisma. Zakaj ste to uopće prikazivali? - pitat će moja susjeda Anđela iz prizemlja.

I stvarno, čovjek se mora zapitati - zašto nam prikazuju, odnosno zašto uopće otkupljuju takve serije, za koje se zna da su podbacile, i to tako da je u njoj hrpa likova pobijena, ranjena, kidnapirana, prevarena itd. - a nikad ne saznajemo tko, što, kada, gdje i zašto se sve to dogodilo?

Imam dvije teorije o tome zašto nam takvo što prikazuju, od kojih nijedna ne mora biti sto posto točna, iako mi zvuče kao da bi obje mogle biti barem djelomično točno. Prva teorija jest: nema se love. Serije koje dožive takav neuspjeh, a pristojno izgledaju, u njih je uloženo dosta truda i novca - njihovi autori i 'vlasnici' vjerojatno nude naokolo na rasprodajama i prodaju budzašto uz komplet noževa za prve dvije televizije koje pokažu interes. Nove, uspješne, zapažene serije vjerojatno stoje višestruko više i ne dobiješ ni pravo repriziranja, a kamoli noževe. Pa onda dobijemo ono što se malim parama može kupiti - fijasko s neispričanim krajem. Jer eto - mora se popuniti program, a to je jeftinjon koji dobro izgleda.

I dok sam za ovu prvu teoriju gotovo sigurna da je točna, za drugu nisam, ali mi je zanimljivija. Čini mi se, naime, da HRT-u za otkupljivanje doista zanimljivih i uspješnih britanskih serja ne nedostaju samo novci, nego i - hrabrost.

Od britanskih serija, naime, na javnoj televiziji u zadnje vrijeme uglavnom gledamo samo zicere - krimiće i kostimirane drame. Kad bih pamćenje ubacila u malo višu brzinu, vjerojatno bih se sjetila i neke kombinacije, odnosno kostimiranog krimića, ali sad se ne mogu sjetiti je li 'Sherlock' bio na HTV-u. Najcjenjenije i najzanimljivije britanske serije u zadnjih nekoliko godina, međutim, bave se nekim temama koje su, čini se, preškakljive za našu javnu televiziju.

Recimo, dvije serije Russella T. Daviesa - Godine i godine i Grijeh baš su tipičan primjer nečega što bi iz britanske produkcije HTV nekad odmah zgrabio za svoj program, ali - štanga. Vjerojatno su skupe, vjerojatno netko krivo računa da su svi gledatelji to već pogledali na HBO-u, iako većina ciljane publike udarnog tjednog HTV-ova termina nema pojma ni što je HBO, ali imam gadan osjećaj da je razlog nešto treće. Obje serije imaju naglašeni LGBTQ+ element, a obrađuju i neke druge osjetljive teme trenutka (migrantska kriza, na primjer) pa se HTV 'ne bi štel mešat'. Takva je i većina drugih najzapaženijih britanskih serija, od 'Fleabaga' do 'I May Destroy You' pa eto, ostajemo uskraćeni za ono najbolje iz britanske TV fikcije, što je prije praktički bio zaštitni znak HTV-ova stranog programa. Ali sad je sve skupo i teme su osjetljive. Bitno da je 'Igra prjestolja' bila džabalesku i u njoj nije bilo ničeg problematičnog i osjetljivog tipa nasilja, silovanja i incesta.

Pa ništa onda. Neka nama 'Kuće Beecham', neloše priče čiji završetak nikada nećemo saznati. Tko nam je kriv što nam je televizija siromašna.