Uz Dalibora Matanića, kao producentica filma jedna ste od najzaslužnijih osoba za uspjeh 'Zvizdana'. Malo ljudi u Hrvatskoj uopće ima predodžbu o tome koja je funkcija filmskog producenta, pa da konačno i to razjasnimo.

To je točno. Producentski posao je onaj od prve ideje koja može biti izrečena na nekoj kavi u kafiću pa do zadnjeg festivala na kojem film sudjeluje; producent je aktivno uključen u svaki proces filma: traži suradnike, služi redatelju kao sugovornik, zatim tu je financiranje filma, što je nerijetko najteži dio, ali daleko do toga da se samo time bavimo. Dok film još nije gotov, razmišljamo o plasmanu na europsko tržište, tražimo partnere, prodajne agente i planiramo kakvu će film imati budućnost kad bude gotov. Radi se o čistom strateškom planiranju u kojem morate imati sve opcije otvorene te morate plivati kako najbolje znate i improvizirati jer rijetko sve ide po planu u stvaranju jednog filma. 'Zvizdan' se stvarao pet godina i imao puno faza proizvodnje. Ukratko, moj posao je sve - stres, akcija, kreativnost, vizija, samo ne dosada.

Sjećate li se prve Matanićeve ideje o 'Zvizdanu' i kad se ona točno dogodila?

Sjećam, kako se toga ne bih sjećala. I danas čuvam prvi mail koji mi je poslao u sitne noćne sate 2010. i u njemu napisao ideju o novom filmu. Poslao mi je tri ideje koje su mu se vrtjele u glavi te koje su bile vrlo iskrene i osobne. Odmah sam se zapalila za ljubavnu priču jer stalno iskušavamo ljubav, govorimo o njoj, a vrlo je malo ljubavnih filmova u hrvatskoj kinematografiji. Dado mi odmah napisao sažetak priče i kad bismo se u procesu stvaranja filma odmakli od početne ideje, ja sam se na nju uvijek tvrdoglavo vraćala jer mi je intuicija govorila da je najbolja.

S Matanićem surađujete već 16 godina, od njegovog prvog filma 'Blagajnica hoće ići na more'. Što vam se sviđa kod njega kao redatelja, a onda i kao čovjeka? Jednom ste rekli da odlično zna okarakterizirati ženske likove i ući u njihovu dubinu.

Dado nije osoba koja odustaje. Sviđaju mi se njegove radne navike i velika upornost. Nema nemogućih stvari, prepreke postoje, ali za njega nisu problem. I privatno i poslovno ima zdrav način razmišljanja – ma što da se dogodilo, idemo naprijed. Dadi se nisu u životu posložile kockice, niti je imao sreće, nego je propitkivanjem, radom i ispravljanjem vlastitih pogrešaka došao do rezultata. I osim toga, vrlo je iskren, nema kod njega nakupljanja negativnosti i stavljanja pod tepih. Uvijek je zdrava radna atmosfera.

S Daliborom Matanićem i Tihanom Lazović na setu 'Zvizdana'

Posvađate li se ikad?

Naravno, ali to je kod nas kao da se svađaju brat i sestra. Kad nekog dobro poznajete i imate bazu međusobnog poštovanja, onda si možete dozvoliti i da vičete i kažete u glavu sve što koga ide. Vrlo smo iskreni jedno prema drugom, nema kostura u ormaru, sve je na stolu, zato i surađujemo toliko godina. Volim i to što u svojim filmovima izbjegava patetiku, pa i kad je ljubav u pitanju, ne razbacuje se emocijama, već je dosta suzdržan.

S Goranom Markovićem u Cannesu

Poznato je to da Dado i vi imate poseban odnos prema glumcima. Svi koji su snimali 'Zvizdan' mogli su se uvjeriti u to.

Da, Dado poput mene cijeni glumce i njihovo zanimanje. Bez njih smo bespomoćni, možemo biti književnici ili nešto deseto, ali filmove ne možemo raditi bez njih. Posao im je izuzetno težak, a kao osobe su ranjivi i vrlo osjetljivi, inače ne bi odabrali ovo zanimanje. Zbog svega toga trebaš ih razumjeti.

Zbog redateljevog smisla za humor i vaše pozitivne energije na setu dvoje glavnih glumaca je zasjalo u svojim ulogama. A kažu, bilo je teških dana, kad su 'skakali u vatru i pišali krv'?

Ima scena koje su tehnički teške, s dvjesto statista na obali Peručkog jezera, a s druge strane, imate scenu između Nives Ivanković i Tihane Lazović, koja je intimna i važna, ali glumački vrlo teška, pa je onda i taj cijeli dan obojen nekom težinom. Najteže podnosim scene u kojima je sigurnost glumca ugrožena, kad se kupaju po hladnoći ili se negdje penju, vise… Nema na setu previše prostora za opuštanje, uvijek moraš biti jako pribran i skoncentriran.

U Europi je film dio nacionalnog identiteta dok je u Hrvatskoj priča bitno drugačija. Hrvatska publika kao da dovoljno ne cijeni domaći film.

To je zanimljiv fenomen - ne cijene ga, a onda ni ne gledaju. Postoji predodžba da su drugi bolji, ali za mene je ona potpuno kriva. Meni je i danas zbog toga velik upitnik iznad glave i rado bih htjela znati zašto Hrvati ne hrle u kina gledati domaći film. Možda jer nam se promijenila kinopublika i premlada je za ovo što radimo. Slovenci npr. obožavaju svoje filmove i u društvu si bezveznjak ako ne možeš razgovarati o slovenskom filmu koji igra u kinima. Svi prate događanja i festivale, ali redovna kinodistribucija uvijek podbaci. Hrvati stalno nešto prigovaraju, ne cijene talentirane ljude u svom društvu i tome treba doći kraj.

Mislite da će nagrada u Cannesu i cijeli 'hajp' oko 'Zvizdana' privući ljude u kina?

Iskreno se nadam, ali nisam sigurna u to. Radi se o izvrsnom filmu koji zaslužuje pažnju hrvatskih gledatelja.

Svoj posao ste jednom slikovito opisali: Usporedili ste se s dilerom koji mora navući konzumenta i zatim ga ne ispušta dok mu ne proda i sljedeću pošiljku. To ste uspjeli napraviti filmovima o Koku koje je producirala vaša Kinorama.

Ako si dječak i imaš šest godina te je prvi film koji pogledaš 'Koko i duhovi', koji se događa u Zagrebu i možeš se poistovjetiti s glavnim junakom, onda je to tvoj film, nije 'Ledeno doba'. Onda će taj dječak za tri godine opet poželjeti vidjeti novi nastavak filma o Koku. Tako stvaramo svoju publiku na dulje razdoblje i jedino na taj dugoročni način gledanja možemo popraviti situaciju u domaćoj kinematografiji i kulturi. Obrazovanje je najvažnije, a onda naša ponuda u kinu i kazalištu, u kojima mogu pogledati kvalitetan hrvatski proizvod i početi ga više cijeniti. Na taj način, kad budu odrasli, neće podcjenjivati hrvatski film.

Na snimanju filma 'Koko i duhovi' s glavnim glumcima

Kako komentirate sukob Hrvoja Hribara i Ivone Juka?
Ne bih na to imala komentar. Samo znam da se mi producenti u Hrvatskoj jako dobro slažemo, savjetujemo, pomažemo. S Ivonom nikad nisam surađivala, znam je sresti na međunarodnom sajmovima i to je sve. Njezin novi film još nisam pogledala, ali namjeravam.

Hrvatski redatelji zadnjih 20 godina opterećeni su socijalnom tematikom i nitko ne snima dobre ljubavne filmove koji bi možda i privukli gledatelje u kina.

Umjetnici uglavnom progovaraju o onome što ih muči u životu, to je nerijetko polazna točka kreativnosti, a kako mi imamo dosta socijalnih problema, teško im se othrvati. Zato je tako puno filmova o neprilagođenim ljudima, njihovim problemima i traumama iz rata, jer to je nažalost naša svakodnevica. I ja bih rado da se odmaknemo od te tematike jer je ljubav također dio naše svakodnevice i nije izlizana ni potrošena tema, kako neki misle.

Već šest godina ste docentica produkcije na ADU?

Da, i to je posao koji me puni pozitivnom energijom. Volim raditi s mladima, s njima su sve karte otvorene i ništa nije nemoguće. Kad imate 19, tko vas na ovom svijetu može uvjeriti da je nešto neizvedivo ako ste vi to sebi utuvili u glavu. Nikad ne želim izgubiti doticaj s tim mladenačkim entuzijazmom, zanosom, željom da isprobaju nešto novo, slijepom vjerom u život. Imam dvije kćeri, jedna ima 19, a druga 22. I one su zaslužne za to što ne posustajem od optimizma.

Dvanaest godina na čelu ste produkcijske kuće Kinorama, a to je 12 godina svakodnevnog stresa. Kako se nosite s njime?

Sama sam htjela da mi posao ne bude dosadan, statičan, kolotečina, pa sam to i dobila. Toliko je mojih osobnih kriterija zadovoljeno ovim poslom da ne smijem prigovarati zbog nuspojava. Naučila sam se nositi sa stresom jer na snimanju mogućnost da sve pođe po zlu stalno prijeti i ne preostaje ti ništa drugo nego da se naučiš nositi s tim.

Što smatrate najvećim promašajem u životu?

Bilo ih je, samo ne znam koji mi je najveći. Sebi sve oprostim, a jedino što si zamjeram je to što se prije nisam odvažila pokrenuti vlastiti posao. Jednostavno nisam bila spremna, bila sam previše uplašena odgovornosti i rizika tog čina. Prevagnula je na kraju sloboda, skupo sam je platila, ali je neprocjenjiva. Važno se usuditi - ako i pogriješiš, ispravi greške i gledaj naprijed. To je moj pogled na život, takva sam se rodila.

Jeste li impulzivni?
Na jednoj radionici trebala sam odgovoriti na to pitanje i nisam znala odgovor. S jedne strane, ima dana kad na Bosiljevu tek odlučim kamo ćemo na odmor, a s druge, ima situacija kad tri tjedna preispitujem svoje odluke.

U kakvoj ste obitelji odrasli?

Nitko nije imao veze s filmom. Mama je bila učiteljica, tata električar. Sestra je profesorica na Filozofskom, a moj brat je prvi asistent režije. Mama mi je čitala knjige prije nego što sam počela govoriti, a to sam radila i svojim kćerima. Volim priče - svi ih trebamo, svi imamo potrebu pobjeći u neki drugi svijet koji će nas oplemeniti, osvijestiti, u kojem ćemo naučiti nešto. Priče koje nalazimo u filmu i serijama za mene su vrlo moćne i mijenjaju nas kao osobe, proširuju vidike i razbijaju iluzije. Zato volim svoj posao.