Izbornik crnogorskog paviljona i dekan Arhitektonskog fakulteta u Podgorici Goran Radović crnogorsku izložbu nazvao je 'Mjesta za ponovne susrete - reciklaža prostora', sasvim u duhu teme Bijenala 'Ljudi se sreću u arhitekturi'.

Za izložbu je odabrao pobjedničke projekte s triju međunarodnih natječaja održanih u Crnoj Gori u protekle dvije godine koji se bave reciklažom zatečenih prostora. To su prenamjena deponija otrovnog otpada iz rudnika olova i cinka u Mojkovcu u sportsko-rekreacijski centar profesora Rifata Alihodžića, rekonstrukcija napuštenih hala tvornice Obod u Univerzitet Crne Gore u Cetinju mlade arhitektice Adjelke Badnjar i projekt hrvatskih arhitekata Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija za revitalizaciju prostora oko brane hidroelektrane Piva Mratinje, visoko u planinama na sjeveru Crne Gore.

'Valorizacija jednog prirodnog lijepog prostora, napuštenog od izgradnje brane, bez dodatnih sadržaja za čovjekove aktivnosti, čini ovaj prostor crnom točkom. Bez ikakvih sadržaja prolaznik se, uz uzdisaje o prirodnoj ljepoti prostora, ne zaustavlja. Ponuđenim arhitektonskim rješenjem ovom se prirodnom ambijentu dodaju primijenjeni i sasvim dovoljni sadržaji koji će čovjeka zaustaviti i posebno dovesti da ga posjeti. Sadržaji su oprezno planirani kako se ne bi narušio prirodni efekt, već sve stavilo u službu korištenja prirodnih ljepota. Ova ideja i arhitektonski koncept vraćaju čovjeka prirodi i omogućavaju njeno korištenje u zapuštenom prostoru oko visoke brane i akumulacijskog jezera hidroelektrane', istaknuo je Radović o projektu zagrebačkog arhitektonskog dvojca.

Kako Crna Gora od osamostaljenja nema svoj prostor u Giardinima, a unajmljivanje prostora u Arsenalima s obzirom na recesiju iznimno je skupo, za izložbu su ove godine iskoristili donirani prostor u venecijanskom sjedištu UNESCO-a, renesansnoj palači Zorzi arhitekta Maura Codussija. Mala, ali precizno usmjerena izložba, realizirana sasvim skromnim sredstvima, uz velik trud izbornika i izlagača bez ikakvog honorara uklopila se u cjelinu ovogodišnje izložbe arhitekture na Venecijanskom bijenalu, gdje se malo tko rasipao novcem.

Izložba je postavljena u prostoriji površine pedesetak kvadrata. Iz bijele prostorija je pretvorena u crnu postavljenjem jednostavne građevinske skele na koju je nategnuto platno. Jedan vertikalni otvor u platnu propušta danje svjetlo koje obasjava ideju izložbe predstavljenu riječima 'Re-encounter! Meet! Connect! Clarify! Challenge! Express! Approach! Feel! Revaluate! Reuse! Return! Attract! Stop! Transform! Learn! Create! Understand! Preserve! Restore! Recycle!'.

Jedna linija umjetnog svjetla sa stropa osvjetljava sedam kutija - po dvije za svaki rad i jednu za izbornikovo objašnjenje. Digitalnim printom na šperploči, svaka kutija predstavlja proces reciklaže prostora: od zatečenog 'crnog' stanja, do vraćanja ovih zapuštenih prostora korisnicima - ljudima koji će se ponovno susretati u arhitekturi.