Hrvoje Hribar, redatelj i bivši ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) tekstom je reagirao na nedavnu vijest o tome da je časopis za kulturu Gordogan ostao bez financijske potpore Ministarstva kulture, a piše iz pozicije filmaša koji je svoju karijeru počeo u Gordoganu
Misterija Gordogan
Na tekuće nevolje koje kulturni časopis Gordogan prolazi s postojećim kulturnim poretkom bilo bi licemjerno reagirati iznenađenjem. Naužili smo se dovoljno propadanja posljednjih godina, te smo razvili naviku. U nevolji Gordogana gledamo nevolju kulturnog sustava, prije no nevolju samog časopisa: Jao si ga Gordoganu, velimo, a mislimo: jao si ga nama.
Kad kažemo da ne sumnjamo u zdravlje očiju članova nadležnog Vijeća, jednako tako, ne ironiziramo, doista vjerujemo imenima i prezimenima, tako kako piše. A zatim, gledajući negativnu odluku o financiranju ovog projekta, opet, ne vjerujemo vlastitim očima. Ako nije do očiju, mora da je do glave. Znakovi koje odašilje Gordogan nije teško razabrati. Časopis je to koji se pojavio osamdesetih da odigra ulogu, transformativnu i konstitutivnu, pripremajući nas za «novo» (koje po običaju nije došlo).
Kronologija slučaja Gordogan
Nakon što se uredništvo časopisa za kulturu Gordogan javnosti obratilo otvorenim pismom u kojem prozivaju Ministarstvo kulture zbog uskrate novca, iz Ministarstva su reagirali i naveli kako su razlozi takve odluke u nepoštivanju pravila te da je neprihvatljivo i moralno upitno ucjenama tražiti od Ministarstva da krši vlastite kriterije i postupa nedosljedno. Na koncu je iz Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost koje djeluje pri Ministarstvu i odlučuje koji će projeti biti financirani, istupio jedan član, pisac Kristian Novak. (M.P.)
Gordogan umije biti medij i artefakt u isti mah. Stoga je preživio karnevalizaciju svojih ideala: o tome da je «novo» devedesetih nastupilo kao karikatura, a Gordogan proživio krizu svoje osnovne želje, ne trebamo duljiti. Umijećem časopisanja, Gordogan je, međutim, znao opstati. Znakovi koje odašilje svojim posljednjim, penaliziranim izdanjem, tečno odgovaraju na pitanje kako mu je to pošlo za rukom, ako se pitamo o časopisnoj kreativnosti. Ako razgovaramo o financijskom kapacitetu projekta, međutim, opstanak Gordogana za mene je enigma. Produkcijska, socijalna, ekološka, kako god hoćete. Da je dodijeljenih 20 000 kuna iz Državnog proračuna (a toliko mu je dodijeljeno lani) bilo namijenjeno otkupu kongenijalnog Dnevnika Bore Ćosića, uvrštenoj u najnoviji broj (na kakvoj stvarnoj dražbi za ovu robu nadmetali bi se najjači) - bilo bi mi razumljivo.
Da je 20 000 kuna dodijeljeno za potrebe istraživanja i razvoja posve čudesnog filološko-filozofskog traktata Nenada Ivića (za kojim bi se po mom sudu imali otimati le Monde-ov popularni časopis Philosophie i onaj drugi, visokotiražni: Histoire) – stvari bi mi bile jasnije. 20 000 hrvatskih kuna, sakate tri tisućice malodušnih eura, međutim, pokazuje da su na nadležnoj lokaciji intelektualni rad i stvaralačka darovitost izloženi preziru, a prezir zatim izražen aritmetički precizno. Ista ustanova koja je u stanju izdvojiti identičnu svotu državnog kapitala za izdavanje knjige sabranih misli aktualnog Ministra državne imovine (u nakladi vlastita mu sina), štoviše ustanova koja je kadra predvidjeti 96 tisuća nacionalnih kuna (brutto) za vrijedne savjete Ladislava Ilčića, za ukupni posao pisanja, uređivanja, opremanja i tiska jednog pristojno subverzivnog i eterično preciznog nacionalnog časopisa – nalazi za shodno izdvojiti tek cijenu kasko osiguranja za jednu od novokupljenih državnih limuzina.
Gornje banaliziranje kojem sam vas ovlašten izložiti kao strukovno banalni filmaš (makar takav koji je karijeru počeo u Gordoganu, a na ne na Neretvi) moglo bi biti od pomoći, zato nastavljam. Disonanca koja se čuje, kao uvijek u prilici kad nešto s raspodjelom krene krivo, ide u smjeru uglednog akademika dr. Krešimira Nemeca, Vijećnika i urednika Foruma, časopisa koji je na potonjem natječaju imao više sreće. Forum je oku upadljiva svešćica već zbog svog artbrutističkog vizualnog pobratimstva s Narodnim novinama.
U svojoj fosilnoj ljušturi ovaj časopis arhivira vrijedne nusprodukte sveučilišnog života, a ponekad nas prene iz drijemeža pokojom istinskom detonacijom talenta (v. Milivoj Solar: Umjetnost Danas? ili npr. prijevodi dvojice nama donedavno nepoznatih malicijanskih pjesnika, itd) Pobjedniku nad Gordoganom, Forumu, nalaze manu u tome što mu je na natječaju sudio – glavni urednik glavom – ovaj puta u svojstvu člana nadležnog prosudbenog Vijeća pri Ministarstvu kulture. Hrvatsku dilemu kulturnog odlučivanja: Ili Stručnjaci (kontaminirani interesom) ili Činovnici (obdareni partijskom stegom) najčešće se prikazuje kao nesavladivu aporiju. Što je opet posljedica ljenosti oka!
U susjednom sustavu, onom kinematografskog odlučivanja (HAVC-u), svrnimo pogled molim, također postoji vijeće stručnjaka, ali na način da mu je oduzet teret vrednovanja i raspodjele. Raspodjela i procjena su prebačeni na neovisne Savjetnike (povjerenike) «dekontaminirane» i sub poena isključene iz povezanosti s projektima na natječaju. Tim putem se demon «sukoba interesa» značajno kroti, izmješten u načelni prostor pravne teorije, a praktično je onemogućen makar kako tvorno djelovati, odnosno proizvesti podozrive učinke. U ovakvoj podjeli uloga, (HAVC-ovom) Vijeću tako ostaje tek zadatak strateškog promišljanja. (U području izdavaštva nije teško primijetiti nedostatak bilo kakve strategije, osim djetinjaste akcije poticanja čitanja).
Ako Vas sjećanje služi, primijetit ćete da je makar koliko unaprijeđeni (kinematografski) sustav, bez obzira što je kanalizirao sukob interesa i bez obzira što se osposobio za učinkovito strateško djelovanje, na kraju jednako učinkovito razvaljen medijskom aktivnošću grupice hrvatskih zlopogleđa. Štoviše, Ministarstvo kulture se, od zgode ponaša kao da zlopogledno besmislene argumente štuje više no sam sustav. Da ostanemo kod očiju, po srijedi je balvan u oku ministarstva koje se zabavlja trunom u oku HAVC-a, dok se ministarska vijeća, u zaštitičkoj sjeni Vlade, snalaze kako znaju u svojoj nedorečenosti, sve dok se Vlasi ne dosjete. Utoliko, izdavaštvo nam prilično slijepo glavinja, pukom srećom pošteđeno od bijesa Pasdarana, čuvara revolucije, odnosno smrtonosne pažnje bojovnih biskupa.
Umjesto na Scilu domoljubnog ljudožderstva, Gordogan se izgleda nasukao na Haribdu tehnokratskog birokratizma. Godinama sustavno izgladnjivanu i podfinanciranu, na kraju mu je odrezana smrtna kazna stoga što za gorespomenutih 20 000 kuna, kako se čini, nije umio iznjedriti dva, makarkakava izdanja, već tek jedno jedino – dakako, izvrsno, što u dubljem administrativnom smislu ima značiti veliko ništa. «Cuf i Caf!», rekao bi glavosječa kralj Gordogan u izvornoj Ivšićevoj varijanti.
Članovi Vijeća, nedvojbeno stručni u pitanjima tzv stvaralačkog sadržaja te manifestativno nestručni za administrativna pitanja, utoliko, pouzdali su se u stručnu prosudbu tzv «stručnih službi» Ministarstva kulture (o čijoj «stručnosti» bih mogao do dugo u snježnu noć, sve iz prve ruke), te utoliko umivena obraza svi zajedno mogu slijegati ramenima uz iskrene izraze sažaljenja nad najnovijom od mnogih kulturalnih propasti, za koje smo, velim, valjano uvježbani. U ovim okolnostima nadahnjuje novi primjerak Gordogana, uključivo njegovi urednički specijali u kojima ćete naići i na crticu iz pera našeg vodećeg stručnjaka za Anuilhovu dramaturgiju, a posvećenu dragoj uspomeni Dinka Štambaka i njegovu znancu Peteru Ustinovu, poznatom po ulozi Nerona u spektaklu Quo Vadis. Ova dopadljiva uznička anegdota blijedi pred neumrlim citatom istog autora, koji Nacija neće skoro zaboraviti, jer nekako je sva van vremena i vazda aktualna: «Dame i Gospodo, mi smo u banani.»
