Velika je čast otvoriti neki festival, ali možda je još veća zatvoriti ga zauvijek. Upravo to će Queer Zagrebu u Muzeju suvremene umjetnosti učiniti njemački koreograf Raimund Hoghe predstavom 'Umrem li, ostavite balkon otvoren'
Kada se prvi put pojavio u programu ovog festivala 2006. godine s koreografijom 'Swan Lake, 4 Acts', izazvao je neskriveno oduševljenje domaće publike, kako one strogo plesne, tako i one koja Queer Zagreb prati i ne samo zbog strogo umjetničkih razloga.
Osebujna Hogheova interpretacija 'Labuđeg jezera' bila je samo uvod u dugo poznanstvo s domaćom publikom i sa samim festivalom, koji je u sljedećih šest godina još ukupno tri puta ponovio poziv pa je Hoghe 2009. u Zagrebu bio s 'Bolero Varijacijama', a godinu dana kasnije s 'Poslijepodnevom jednog fauna (solom za Emmanuela Eggermonta)'.
Stoga je logično bilo da svojom najvećom produkcijom, kojom ujedno slavi i dva puna desetljeća svoje koreografske karijere, dođe zatvoriti posljednji Queer Zagreb. Produkcija naslova 'Si je meurs laissez le bacon ouvert' ili 'Umrem li, ostavite balkon otvoren' koreografova je posveta samome sebi povodom dva desetljeća rada, ali i ljudima koji su ga inspirirali.
Rođen je 1949. u Wuppertalu, gradu čije ime posebno odzvanja svakom ljubitelju plesa jer je u njemu sve do nedavne smrti radila i legenda suvremenog plesa Pina Bausch. Nakon uspješne novinarske karijere u Die Zeitu, Hoghe postao dramaturg Tanztheatera Wuppertal i svoju je kreativnost vezao uz Pinu Bausch na sljedećih deset godina, sve dok i sam nije postao – koreograf.
Ona i njezin način razmišljanja o plesu i realizacija tih zamisli su mu, sudeći po njegovim radovima, ipak ostali trajnom inspiracija. Međutim, danas ne želi uspoređivati svoje koreografske radove s njezinim i diplomatski tvrdi tek da je riječ o različitim pristupima plesu.
Nasljeđe Pine Bausch ipak priznaje utoliko što je od nje naučio da umjetnik mora vjerovati prvenstveno sebi: 'Ona je uvijek stvarala ono što je željela vidjeti na pozornici, a tako radim i ja. U tom smislu ona je sigurno bila velika inspiracija.'
Raimund Hoghe je najprije sam stupio na scenu, u nekoliko vlastitih solo koreografija, a tek nakon toga odlučio je raditi i s drugim glumcima i plesačima.
Međutim, iako predstave nose drugi, često se i sam pojavljuje na pozornici, barem kao neka vrsta asistenta čije je funkcija, naravno, simbolični snažnija čak i od protagonistove.
U svojim scenskim nastupima Hoghe je skroman kao i u medijskim, pa i danas izjavljuje kako smatra da se u njemu nije skrivao izvođač i koreograf kad ga je privuklo plesno kazalište i kad je novinarstvo zamijenio dramaturgijom, nego da je to sve dio njegova osobnog razvoja.
To je vjerojatno i razlog što je njegove predstave lako čitati autoreferencijalno, iako takva interpretacija ponekad može biti i pogrešna. Većina njegove sad već poprilično brojne i vjerne ovdašnje sljedbe, kao osnovnu značajku Hogheova rada ističe minimalizam, ali on za njega nije ključ umjetnosti.
No koreografovo objašnjenje scenske praznine i strogosti kojom tretira izvođače i njihov pokret jest, kad tvrdi da ključeva za čitanje plesne predstave ima bezbroj, dok je njegov stil jednostavno 'ne ostaviti na pozornici ništa što nije apsolutno neophodno'.
'Svaka je predstava drukčija, ali im je svima zajedničko to što ne zaboravljaju povijest, kako povijest plesa, osobnu povijest, povijest različitih zemalja te, ne i najmanje važno, povijest glazbe', tvrdi Raimund Hoghe.
Naslov njegove nove predstave stih je pjesme Federica Garcije Lorce i tematski se nadovezuje na motiv smrti kojim se ona bavi. 'Umrem li, ostavite balkon otvoren' posveta je francuskom plesaču i koreografu Dominiqueu Bagouetu koji je umro od AIDS-a, ali i svim drugim žrtvama te bolesti.
Uz pomoć svog stalnog suradnika Luce Giacomoa Schultea, ostvario ju je u produkciji svoje kompanija s međunarodnim ansamblom od sedam plesača. Predstava traje ukupno tri sata, a počinje u 20 u dvorani Gorgona MSU-a.
Impresioniran zagrebačkom publikom i festivalom samim, za kraj Raimund Hoghe zaključuje da je različitost programa Queer Zagreba rezultat potrebe da se prihvati različitost, kao što je i sam festival dio borbe za suživot, bez obzira na drugu boju kože, seksualnu orijentaciju, vjeroispovijest ili nacionalnost. Vjerojatno mu je zato i pripala čast da zatvori posljednje izdanje tog festivala.