Povratak genija' povratak je Tomice Šćavine u spisateljske vode nakon romanesknog prvijenca 'Brod za Lajku'. Njen drugi roman privlačnim, duhovitim, a oštrim perom ironizira instant rješenja koja garantiraju mršavost, bogatstvo, zdravlje i sve što se danas povezuje sa srećom, a što iskače pred nas iz svake paštete. Kako bi izbjegla te 'zaobilazne kratice' sreći, Tomica Šćavina je samo za potrebe romanesknih junaka smislila kapu sreće.

Radnja romana je smještena u grad Hvar i razvija se oko mlade djevojke bremenite prošlosti Niki Terure, čija će potraga za vlastitim smislom početi u trenutku kad susretne intrigantnog i čudnovatog izumitelja. Oko njih i izumiteljevog brata zaduženog za naplatu ispreplest će se intrigantna priča u kojoj će se naći Nikola Tesla i kapa sreće, mafijaši i policajci, nezadovoljni ljubavnici i apatični supružnici… i jedna baka. No, da mi ne otkrijemo previše, prepuštamo riječ samoj autorici.

Nedavno je izašao vaš roman 'Povratak genija'. Vraćate se na književnu scenu nakon hvaljenog prvijenca i to odmah pod ruku s genijem. Je li i sam roman genijalan?

Prijateljica me pitala 'Je li to autobiografija?' a jedan poznanik je komentirao naslov: 'Da, vratio sam se. Napokon je netko primijetio.' Nakon toga sam ljude počela dijeliti u dvije kategorije: u one koje genija vide u drugome i one koje genija vide u sebi. Odlučila sam napraviti i istraživanje kako bih utvrdila kojih ima više, ali zato roman treba kupiti statistički značajan uzorak ljudi, što bi bilo barem tisuću. Dakle – istraživanje je osuđeno na propast.

Dok se ne skupi tisućica, razotkrijmo onima koji se još nećkaju hoće li kupiti roman – genij niste ni vi ni mi, već Nikola Tesla. Zašto baš on?

Jer njegova genijalnost dan danas odjekuje prostorom i vremenom. U romanu sam čak i Tesline 'najluđe' izjave uzela za ozbiljno. On mi je trebao da pišući odlepršam u neki sasvim novi način razmišljanja. Njegovo povezivanje s elektricitetom, Zemljom i ionosferom poslužilo mi je kao inspiracija za osmišljavanje jedne nove teorije o tome što je dovelo do ovakve situacije na Zemlji. A situacija je zaista katastrofična – uništavamo planet, nije nas briga za milijune ljudi koji umiru od gladi, gomilamo nuklearno naoružanje i istovremeno smo veliki potrošači gladni sreće. Prosječni čitatelj tu ništa značajno ne može promijeniti i u romanu ne pozivam na aktivizam i ne pokušavam izazvati neki osjećaj univerzalne odgovornosti, a još manje krivnje. U romanu nema direktne pouke, nema rješenja. Postoji izum, takozvana kapa sreće koja bi mogla promijeniti svijet. Ali riječ 'mogla' treba uzeti s velikom rezervom.

Zašto baš kapa sreće? Jeste li kao psihologinja zaključili da je današnjem čovjeku i svijetu potrebna upravo sreća za promjene?

Današnji čovjek je zaveden emocijom sreće kao vrhunskom i zato obezvrjeđuje sve druge emocije. Nikada ne vidimo tužne ljude na jumbo plakatima kako reklamiraju pastu za zube ili voćni jogurt, zar ne? Uvijek su to sretni, nasmijani ljudi. Ta sreća na reklamama ima sličnu funkciju kao i snimljeni smijeh u humorističnim serijama. Iako većina ljudi tvrdi da im je taj smijeh bezveze, pa čak i iritantan, istraživanja su pokazala da ljudi šale s tim snimljenim smijehom procjenjuju smješnijima od istih tih šala bez snimljenog smijeha. 

Ali, da se vratim na vaše pitanje. Kapa sreće bi napokon bila jedno instant-rješenje koje bi, za razliku od svih drugih današnjih instant-rješenja – za mršavljenje (jer to znači sreću), bogatstvo (jer to znači sreću) ili uspjeh (jer to znači sreću) – zaista funkcioniralo. Međutim, to rješenje nosi i neke posljedice. Kapa sreće ima svoje nuspojave. Te nuspojave su tu jer je jezgra romana zapravo pitanje – kakva sreća današnjem čovjeku treba? Dječja, bezbrižna sreća koja istovremeno znači i nemoć, jer su djeca ovisna o odraslima? Ili je to neka druga vrsta sreće koja uključuje iskustvo odrastanja, a samim time i svu težinu iskustva ljudske nesreće?
302759,299569,237040,175291Koliko je čovjeku potrebna sreća sama po sebi?

Iskreno rečeno, uopće ne mislim da mu je potrebna. Mislim da je to emocija koja izbija na površinu onda kada je puno drugih stvari u životu posloženo. Zato ne navijam za sreću, nego za emotivnu cjelovitost. Kako bismo mogli osjećati sreću, moramo biti 'na ti' i sa svojom tugom, i sa svojom ljutnjom, i sa svim ostalim osjećajima. Zato se kroz roman provlači i jedna dirljiva priča o odnosu glavne junakinje Niki i njene devedesetdvogodišnje bake.

Promotrimo li junakinju Niki kroz teoriju o bremenitoj prošlosti, koja se provlači kroz roman, ne krije li se upravo u njenom odnosu prema baki možda ključ sreće i dobrote?

Da, moglo bi se reći da se tu krije ključ. On je u odnosu, u emotivnoj povezanosti s puno uvažavanja i senzibilnosti za drugoga.

Vjerujete li da su ljudi a priori dobri?

Ne. Mislim da čovjek izvorno nije ni dobar ni loš. To ne znači da dolazimo na svijet skroz bljutavi i neutralni. Dolazimo obojeni nekim temperamentom i onda se to kroz iskustva malo po malo strukturira u ličnost i karakter. Smatram da su 'dobro' i 'loše' naučene kategorije koje su nam potrebne kako bismo imali nekakve socijalne i moralne norme, ali ne vjerujem da je sam izvor, ili nazovimo to još apstraktnije – jezgra ljudskosti – obojena u crno ili bijelo.

Junakinja romana je bitno različita od žena koje nas okružuju u medijima, filmovima, sapunicama, lakoj literaturi… Niki ima grbu, slonovske noge i britak, a ciničan jezik. Je li to neki vaš bunt protiv sveprisutnog fotošopiranja stvarnosti, uron u realnost ili vas je do nje dovela autorska potraga za oprekom prema kapi sreće?

A niste zapamtili da Niki ima lijepo lice? C...c...c... Eto, imala je pravo kad je rekla: 'Zapamtit ćete mi facu, ali ćete mi sigurno zapamtiti i guzicu. A onda će u sjećanju guzica pretegnuti i faca će nestati.'

(Niki je očito bila u pravu)

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Ne znam otkud mi Niki. Nisam je kreirala ni po kakvom ključu. Pošto sam malo luda pa vjerujem da likovi imaju vlastite živote, odgovorit ću: Niki je htjela izroniti u ovu stvarnost, a moje pisanje joj je bio medij.

Odnos blizanaca Bata i Prutića u romanu, osim što je preslika odnosa Edisona i Tesle, lijepo prikazuje današnju stvarnost: stvaraoci stvaraju, pijavice sišu i bogate se. Može li u našem društvu doći do obrata u kojemu bi oni koji sade - žnjeli, a pijavice se morale zadovoljiti mrvicama ili je to utopija?

Mislim da se to može promijeniti, ali tek kada stvaratelji shvate da se pijavice nikada neće promijeniti. Stvaratelji su mahom idealisti i jako im je teško pojmiti da pijavice ne doživljavaju njihovu bol kada ih one ugrizu. Stvaratelji misle da se promjena mora dogoditi u pijavicama, a ne u njima. I dok tako čekaju tu promjenu... pijavice ih ispiju. Tako stvaratelji postaju žrtve koje ne mogu ništa osim kukati ili fantazirati o nekom idealnom svijetu ili ljekovitoj, vječnoj ljubavi. Znači, prije nego što dođu do faze žrtve, stvaratelji moraju ozbiljno shvatiti svoju bol. Svaka promjena je bolna... I žena alkoholičara koji je tuče mora osjetiti stvarnu bol bez uljepšavajućih priča kako bi joj doprlo do svijesti da joj je život s mužem nepodnošljiv.

Što se treba dogoditi u ljudima da dođe do takvog nekog obrata?

Po mom mišljenju, moraju početi učiti jezik boli. To je jezik tijela i emocija, a ne jezik svijesti i misli. Na idealistima je da mijenjaju svijet. Ovi drugi za to nemaju kapaciteta. Oni nemaju snagu vizije jer svoju snagu troše na tlačenje ljudi oko sebe. Idealisti trebaju reći 'da' svojoj boli, priznati si rane zbog ugriza pijavica, uvažiti svoju povrijeđenost. Odatle će krenuti nova snaga koja nije dječje-idealistička, već odrasla, zrela, nahranjena iskustvom ovoga svijeta.