U prošlogodišnjem i ovogodišnjem izboru Tomislava Zajeca, repertoar domaćih kazališta sveden je na mjeru od sedam najboljih. Realno, to možda i jest broj koji odgovara kvaliteti produkcije, dok s druge strane, format ponekad i nameće svoj izbor.

No to je problem koncepcije festivala, jer Gavelline večeri će početi mijenjati format tek kad 'novi' recepti budu višestruko provjereni, i to na domaćem terenu. Tako je i ovogodišnje, 27. izdanje festivala u organizaciji Dramskog kazališta Gavella imalo funkciju tek ponovno jasno definirati granice dramskog teatra, i tako zapravo diskvalificirati sve ostale vidove kazališnog rada i rada u kazalištu.

U selekciji se našlo ukupno sedam predstava, ali pratila ju je loša sreća, jer su 'Samice' Matije Ferlina i Jasne Žmak iz pulskog INK zbog organizacijskih razloga otpale pa je umjesto njih uvrštena &TD-ova 'Glorija' u režiji Saše Božića.

Od hrvatskih narodnih kazališta, ove je godine bio pozvan jedino splitski, što je, s obzirom na stanje u tom kazalištu ne samo ovih dana, paradoks svoje vrste.

S druge strane, riječka 'Antigona' je doduše potpisana i od HNK Ivana pl. Zajca, ali je ipak riječ o produkciji Talijanske drame, izdvojenog subjekta koji je, ne samo zbog jezika i prevladavajućeg nacionalnog ključa pri izboru izvođača i suradnika, izvan matice domaćeg teatra. Pohvalno je što je uvrštena u repertoar Gavellinih večeri, barem da bi ga se 'kontinentalni' kolege prisjetili.

Koristeći izgubljenost u prijevodu s talijanskog u naslovu, singularna 'Antigona' previdom lako pretvara u mnoštvo njih.

Redatelj i autor koncepta Ozren Prohić vjerojatno je svjesno i igrao na tu kartu, jer u predstavi se sve multiplicira, ponavlja i presavija, kako bi se naslage nad mitom još jednom nesigurno iščitale. Antigona je heroina koja nije uvijek pozitivka prema svojim tumačima, a ponekad im je i krvnica, pa ova predstava pokušava uhvatiti sve njezine refleksije, kao i par tisućljeća odmaka i ništa manji broj tumačenja koja taj razmak poništavaju.

Redatelj je želio pokriti sve razine čitanja mita: od svakodnevnih, obiteljskih i banalnih, do globalnih metafora nastalih na mitu o pobunjenoj djevojci. U skladu s tom željom, i predstava vrluda između razmetanja stilom i faktografske, čak i psihološke čistoće, od brehtijanskih songova i kvazisuvremenog poskakivanja, do prizora koji bi i samostalno zračili snagom i uvjerljivošću.

Splitska 'Preobrazba' nije na tom tragu, ali ima sličnosti, jer također se bori s općepoznatom fakturom kojoj daje drukčiji pogled. Redatelj Ivan Plazibat napravio je gotovo bolji posao kao dramatizator Kafkinog romana nego kao redatelj, jer ono što si dopušta za pisaćim stolom ne slijedi i u radu na sceni. Zato predstava ima dvojaku percepciju – iznenađuje u tretiranju fabule, ali razočarava u višku pozorničke eksplikacije i ne toliko nepotrebnom, koliko na neskladnom izmicanju u grotesku. Čvrst sustav na okupu drži nekoliko protagonista, među njima najprije nijema pojava Nikše Arčanina i komični potencijal Nikole Ivoševića. S obzirom na to da Plazibat nije redatelj koji će rušiti konvencije, ni 'Preobrazba' nije predstava koja dekanonizira ili ide korak dalje, ali jest vješta obrada iz ruke autora koji možda i previše poštuje tekst i kontekst.

Treća nezagrebačka predstava u nizu ovogodišnjih Gavellinih večeri je 'Elling' Kazališta Virovitica, topla ljudska priča o malo drukčijima čija je prvenstvena namjera pokazati da oni to i nisu. U režiji Darija Harjačeka jednu od najboljih uloga u karijeri napravio je Goran Koši, podržan klasičnim Draškom Zidarom i ostatkom virovitičkog ansambla, ali 'Elling' je ipak važniji kao priča nego kao predstava. Uz ZKM-ovog 'Idiota', Kerempuhove 'Mrtve duše' i 'Prolazi sve' kazališta domaćina, 27. Gavelline večeri prošle su u znaku spomenutih gostovanja, jer i sam je festival više prilika da se vidi produkcija Splita, Rijeke i Virovitice nego manifestacija s posebnim nabojem ili značajem. Više se vjerojatno ni ne može očekivati od hrvatskoga glumišta u produkcijskim, selekcijskim i poetičkim uvjetima koje ima, a koje ne želi mijenjati.