U medijima i rubrikama koje se bave hollywoodskim zbivanjima i novim produkcijama serija i filmova već dulje vrijeme piše i govori o seriji autora vrlo uspješne 'Euforije' i svim nepogodama koje su pogodile njezino snimanje. Imali su dulje stanke zbog pandemije nego ijedan drugi projekt, mijenjale su se priče, producenti, redatelji, a ono što je najviše zabrinjavalo bile su priče o zlostavljanju i izrabljivanju ekipe. Loš džu-džu iz boce je izašao i kad se saznalo da je jedan od autora, glazbenik i glumac Abel Makkonen Tesfaye The Weeknd vraćao scenarij prve epizode zato što je 'previše iz ženske perspektive', a bilo je i onih koji su tvrdili da je cijela ta priča o problemima sa snimanjem zapravo publicistički trik da se privuče više pozornosti na projekt. Ako je ovo zadnje točno, uspjeli su. A ako je istina i sve ono prije, prve dvije epizode HBO-ove serije 'Idol' oživotvorenje su izreke: 'Sto babica, kilavo dite'.

Kada pročitate najave serije 'Idol', u njima ćete kao glavnu informaciju naći to da serija priča o mladoj i ambicioznoj pop-pjevačici koja u trenutku nesigurnosti padne žrtvom manipulativnog vođe kulta. Prve dvije epizode 'Idola', doduše, stvarno pričaju o mladoj i ambicioznoj pop-pjevačici Jocelyn (Lily-Rose Depp megapopularnog ćaće Johnnyja) u trenutku nesigurnosti, govore i o njezinu susretu s tajanstvenim Tedrosom (The Weeknd od 'previše ženske perspektive'), ali u dva sata trajanja te dvije epizode još nismo stigli dalje od vrlo blagog nagovještaja kulta koji ne biste ni primijetili da niste u najavi pročitali da bi se trebalo raditi o kultu.

Umjesto toga, imamo nešto što je u konceptu i na trenutke zanimljivo, ali je razvučeno, zbrčkano i predugo u izvedbi. 'Idol' se, naime, silno trudi biti oštra kritika suvremene industrije zabave, posebice tretmana mladih pop-pjevačica, koje su objektificirane, nenormalno seksualizirane, dehumanizirane i na kojima parazitira čitava vojska producenata, diskografa, menadžera za ovo i ono, koja svaki aspekt njihove ličnosti izrabljuje kao radnog konja, sve dok psihičke i fizičke rane ne postanu neizdržive. U 'Idolu' gledamo Jocelyn nakon jednogodišnje pauze u karijeri koju joj svi gorko zamjeraju i iza leđa joj kolutaju očima zato što se emotivno slomila nakon majčina teškog umiranja od karcinoma. Izrabljivačka je vojska proždrljivo ušiljena na Jocelynin novi singl i predstojeću turneju, drilaju je preko granica ljudske izdržljivosti, tek se tu i tamo brinući hoće li ona to izdržati, a inače trgujući čak i njezinom mentalnom bolešću kao seksi monetom.

Ima u tome i nekih lijepo, odnosno stvarno i upečatljivo odrađenih momenata, kao što je onaj kada Jocelyn pukne na snimanju spota za singl - kada vidimo da su joj cipele u kojima pleše pune krvi, nožni prsti izranjavani i višestruko previjani, kada vidimo da su joj bedra (iako veoma vitka) trljanjem iziritirana do krvi i kada čujemo kako u očaju počinje zazivati već godinu dana preminulu majku. Potresno je to i Lily-Rose je to dobro odglumila, jednako kao što pri susretu s Tedrosom izvrsno glumi mladu ženu koja istinski voli glazbu i koja bi htjela snimati nešto bolje od ispraznih seks-hitića koje snima sada pa je Tedrosovo razumijevanje gane. Dirljiv je i trenutak pri kraju druge epizode, kada Tedros dođe k Jocelyn s još dvoje prijatelja pa se svi na kraju okupe oko klavira gdje jedna Tedrosova prijateljica prekrasno svira i pjeva. Trenutak je to u kojem se vidi da Jocelyn nedostaju neke stvari u kojima većina mladih njezinih godina uživa - zajedničkoj zabavi, pjesmi, plesu, veselju, pa i seksu, ali na jedan opušten, neopterećen način.

No sve je ostalo u prve dvije epizode 'Idola' potrošeno na pretjerano duge ekspozicije The Problema iz rubrike 'vidi kako gadovi tretiraju mlade pop-starlete', pri čemu bih jedino izdvojila sjajnu izvedbu Jane Adams, koja glumi Jocelyininu diskografkinju Nikki. Adams je fenomenalna jer sa svojom nježnom pojavom, staturom krhke starije žene i glasom djevojčice igra abnormalno okrutnu megabitch epskih proporcija, no svi ostali podbacuju, uključujući inače sjajnog Hanka Azariju, koji vrlo šepavo glumi Jocelynina menadžera i nimalo uvjerljivu očinsku figuru.

Ono što je, međutim, u 'Idolu' najgore jest to što i sâm pada u zamku protiv koje njegova priča navodno grmi. Pretjerano seksualiziranje, ali i kontrola tijela mladih starleta ono je na što bi serija navodno trebala upozoravati, a zapravo više od pola vremena provodi slineći nad krajnje objektificiranim Jocelyninim tijelom. Kritizira beskrupuloznost i krvožednost 'muškog pogleda', a onda u Jocelyn bulji, besprizorno slineći baš kao zadnja pohotna muška svinja. Valjda je to bilo ono korigiranje 'suviše ženske perspektive' zbog koje je The Weeknd tražio izmjenu scenarija.

Ne znam kako će biti u trećoj i daljnjim epizodama, ali početak ne obećava. Ne znam ni jesu li priče o svađama i previranjima tijekom produkcije istinite. No rezultat je razvodnjavanje izvorno zanimljivog koncepta i njegovo pretvaarnje u rubno pornografski, loše prokrvljen kič.