Nema, ili ga ja, barem kao takvo, ne umijem raspoznati. Znam da je ovo smisaona i logička mrtvouzica jer, kad kažem da ga nema, onda bi se pretpostavljalo da bih po nečemu mogao naslućivati njegovu prisutnost, nazočnost, postojanje.

Vadim se na vlastito nepoimanje što bi uopće trebalo značiti 'žensko pismo'. Je li to ono koje razlikujemo, u prvi mah, po imenu na koricama? Ali, imena su varljiva, pa su tako kod nas, još prije desetak godina, odnekud povađene citate (da, odnekud, valjda s Međumrežja) iz tekstova Ayn Rand navodili kao da je riječ o muškarcu (a bijaše ona gospođa, 1905-1982).

Slično, ali obrnuto, kad su se kod nas pojavili prevedeni romani Evelyn Waugh, bilo je čuđenje kako je to jedna žena mogla svjedočiti o britanskoj vojski i čak o jugo-partizanima u Drugom svjetskom ratu (a bijaše on gospodin Evelyn Arthut St.John Waugh 1903-1966).

S dva ranija 'džordža' to jest 'žorža' bilo je manje zabune, jer se znalo kako je riječ o pseudonimima koje su autorice sebi nadjenule (George Eliot je Mary Ann Evans, a George Sand bilaje Aurora Dupin, barunica Dudevant).

Ako nas ime na koricama navodi/zavodi da određeno djelo uvedemo u korpus 'knjiženstva' (što je dobra kovanica Dunje Detoni-Dujmić u 'Ljepšoj polovici književnosti' iz 1998), onda je lako ustanoviti da je hrvatska književna proizvodnja naprosto preplavljena imenima autorica.

Da, mnoštvo je ženskih osoba požurilo upisati se u 'muški korpus pisma' i time pomoći da ona naslućena 'polovica' to već nekako i postane (jer do sada je jedva bivala tek desetinom, kvantitativno i kvalitativno).

Ali, 'žensko pismo', i to u romanu? Dok neke autorice pišu u svojem rodu, druge u muškom (ili alternativno), dotle se svejedno ne uočava ona 'razlika' koja bi mogla (ili trebala, kako zahtijevaju feminističke teoretičarke) ukazivati na to da zaista postoji to famozno (izgubljeno ili nepronađeno?) 'žensko pismo'.

Teror teorije pretpostavljam da opsjeda sve (naše) autorice koje se danas usuđuju pisati u strahu da ne upadnu u klišeje i/ili pomodnost, trseći se da izbjegnu zamke 'chicklita', da ne oponašaju kanonski zadate muške (ili čak ženske) uzore, kako bi se, naposljetku (s)našle na istoj pustari teksta, na koji se muče i njihovi protu-spolci.

Kako je 'pismo' neutralno, ono se opire rodno/spolnim predumišljajima i stalno autore/autorice vraća u zajedničko polazište tako da moguće tematske inovacije svjedoče barem o spisateljskoj invenciji, ali ne i nešto više na razini poetike (koju je nemoguće podijeliti na 'mušku' i 'žensku').

Ionako, na tematskom planu muško-ženskih odnosa teško da još ima nečega što već nije apsolvirano u 'ružnijoj polovici književnosti' (od obožavanja žene kao 'Gospe', do kopanja po njezinoj nutrini u svakojakoj pornografiji').

Koja bi, onda, bila 'specifična razlika' između autorice i muških kolega, ako ona nije 'samo u imenu i spolu i kad su im sva društveno kulturna polazišta zajednička?

Kako ispisati drukčije pismo – s onu stranu pukih i olinjalih pro&contra feminističkih stavova – a da ono bude 'razlikovano' i umjetnički dovršeno? Možda jednom kad s vremenom iznađemo 'jednu novu, izvornu žensku tradiciju' (kako piše Ingrid Šafranek u EU glasniku, 15/2010), ali ove godine ja u hrvatskom romanu nisam uživao u 'ženskom pismu'.

Tekstove ostalih članova žirija kao i intervjue s finalistima književne nagrade roman@tportal.hr čitajte na službenoj stranici nagrade.