Bez obzira kakvo tko imao mišljenje o produkcijama Gradskog kazališta Komedija, ujedno i jedinog koje se ne samo u Zagrebu nego i u Hrvatskoj sustavno bavi navodno lakšim glazbeno-scenskim formatima poput mjuzikla, sama činjenica da je riječ o jedinoj kući koja ima takav repertoar u najmanju je ruku problematična.

Pokušaji nekih drugih, ukoliko su ponekad i bili uspješni ili barem iznenađujući, nisu dugo trajali, tako da je kaptolska 'riznica kazališnog grijeha' ostala usamljena u svojim nastojanjima i funkciji.

Novo doba, tržišna mobilnost i mogućnost izvaninstitucionalnog poduzetništva, jer ono institucionalno je pogrešno kako god ga nazivali, dovelo je do raspada ustaljenog stanja stvari i na tom polju.

Rezultat je 'Crna kuća - mjuzikl u boji', nakon ipak uvezenog 'Footloosea', u potpunosti domaći proizvod tvrtke B Glad Produkcija.

U režiji i koreografiji Igora Barberića, prema priči Ladislava Prežigala i s glazbom Darka Hajseka, predstava je zamišljena kao vic upravo onoliko koliko show business jest vic sam po sebi - sve je u njoj skrojeno po standardnim mjerilima, napravljeno tako da računa na brojnost i dobro raspoloženje, a pritom i stvara atmosferu kao da je Kino SC-a zaista dvorana koju je moguće pretvoriti u koncertni podij i kazalište u jednom.

Nije, ali se tim 'Crne kuće' potrudio da to tako izgleda! Pored toga, potrudio se i da premijera bude puna, što je za dvoranu građenu prema uzusima nekih prošlih vremena i namjena zaista uspjeh.

Je li hrvatski mjuzikl dobio novog 'Gubec-bega', pitanje je koje se postavljalo i prije premijere. Odgovor je ipak negativan, ali samo zato što je vrijeme ozbiljnog mjuzikla u domaćim okvirima možda prošlo, pa se treba prilagoditi stanju koje ni u svjetskim mekama žanra danas nije baš sjajno.

Koliko je samom projektu pomogla činjenica da je autor libreta ujedno i dugogodišnji istaknuti član zagrebačke vlade, teško je reći, ali nije naodmet spomenuti.

Ladislav Prežigalo pjesništvom se bavi već dugo, vjerojatno ga uglavnom sentimentalna poezija opušta nakon zavrzlama s gradskim poslovima u kojima istina ponekad jest, a poneka i nije istina. Ovoga puta posegnuo je u povijest i pronašao priču iz vremena krvavih ratova dva susjedna zagrebačka brežuljka, i njihovog suživota pod čuvenim pečatom Bele Četvrtoga.

No povijest je u svemu ovome manje, ako ne i najmanje važna, jer 'Crna kuća' mjuzikl je iz prošlosti i više govori o sadašnjosti nego što bi se od njega očekivalo. Ima tu svega, i sve je šablonizirano za potrebe dramaturškog, glazbenog i izvedbenog standarda, ali i prilagođeno današnjoj domaćoj zbilji.

Na tragovima ljubavne priče plete se cijeli niz slobodnih interpretacija povijesnih anegdota, ali i sasvim jasne paralele s današnjim problemima - od odnosa svjetovne i crkvene vlasti i multikulturalizma općenito, do spaljivanja vještica, dakle onih koje govore istinu ili se, zbog sebe i sestara, bune protiv ustaljenog stanja stvari.

U tim je detaljima 'Crna kuća' najzanimljivija, a još je zanimljivije da čak i od premijerne publike upravo aktualni žalci bivaju nagrađeni najsnažnijom podrško u vidu pljeska i glasnog odobravanja. Hoće li se i oko 'Crne kuće' naći uvrijeđenih osjećaja pa će se nešto morati zabraniti, pitanje je, ali vrlo izravnih i zabavnih aluzija na razuzdanost žudnji unutar zidova Kaptola ovdje zaista ima u izobilju.

Ako Broadway ima 'Sister act', 'Crna kuća' ima svoj 'Brothers' Act' u kojem dva fratra vrlo jasno pokazuju koliko im je ne samo do pjesme i plesa, nego i do opuštenijeg odnosa prema sebi i prema 'bližnjemu', tko god i što god on bio. Ta točka jedan je vrhunaca predstave, kao i nekoliko osviještenih songova vještice Marije Kolb, uz Dunju Fajdić jedine glumački spremne na ovaj zadatak.

Svima ostalima, poput Antonije Barišić, Hrvoja Foretića ili Damira Kedže, u izvedbi treba gledati kroz prste – tko može otpjevati, glumi kao u amaterskom videouratku, i obrnuto, ali su barem u plesu svi dovedeni do razine koju je nemoguće ne primijetiti. Razlog, sasvim vjerojatni i objektivni, leži u činjenici da je hvaljeni koreograf Igor Barberić ujedno i redatelj ovoga spektakla.

Nezaobilazni je dio kreativnog tima i scenografkinja Marta Crnobrnja, kao i dizajner rasvjete Miljenko Bengez te, naravno, skladatelj Darko Hajsek čija glazba zakonitosti žanra poštuje do detalja.

Songovi sami, međutim, djelomično i zbog problema sa zvukom u Kinu SC, u pamtljivosti ne dosežu razinu gegova i verbalnih štosova, ali zato koreografirani dijelovi, pogotovo oni onirički koji gledatelje vode u Indiju i Tursku, izgledaju iznimno kvalitetno.

Sveukupno, 'Crna kuća - mjuzikl u boji' zabavni je proizvod industrije zabave, kojem je, s obzirom na okolnosti, lako oprostiti činjenicu da na trenutke podsjeća na talent show. U svim ostalima zadovoljava kriterije i, što je još važnije, publiku.