Siniša Labrović (1965.) jedan je od najpoznatijih domaćih konceptualnih umjetnika. Svojim radom u kojem objedinjuje performans, body art, video i fotografiju, nastoji uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom ili joj uputiti kritiku, upozoravajući na određene društvene, ekonomske ili političke probleme, odnosno, fenomene. Svoju je prvu javnu akciju Zavijanje ranjenika izveo u Sinju 2000., na Dan antifašističke borbe, odmah se nametnuvši kao odlučni protagonist radikalne umjetničke prakse. Pozornost svjetskih medija privukao je 2005. multimedijalnim umjetničkim projektom "Stado.org" u kojem je parodirao reality show prateći stado ovaca.

Poznat i kao umjetnik čiji radovi nikada nisu lišeni doze profinjenog humora, Labrović je tijekom svojeg umjetničkog djelovanja, između ostaloga, "oblačio" Goli otok, prepjevao u epskom desetercu i uz pratnju gusala članke iz ženskog časopisa Gloria, izazivao političare na boks meč i prikupljao potpise za referendum kojim bi se zabranio progon svećenika pedofila. Lizao je pete publici i pio vlastitu mokraću, gurao je i "pomicao" zgradu Hrvatskog sabora, a jedan od ekstravagantnijih primjera i vjerojatno jedan od njegovih najradikalnijih performansa svakako je bilo fizički bolno i iscrpljujuće Kažnjavanje.

Labrovićevi su performansi uvijek višeznačni, puni mimikrije i pomiješanih signala, namjerno zamagljene granice između smrtne ozbiljnosti i parodije, pa nije jasno nastoji li umjetnik biti sarkastičan ili je samo idealist – ukratko, on svojim političkim i aktivistički utemeljenim performansima tjera na promišljanje, nudeći različite mogućnosti interpretacije.

Prije tri i pol godine Labrović je svoju umjetničku praksu nastavio u Berlinu, gdje i danas živi, no redovito se vraća u Hrvatsku, uporno se nastavljajući svojim javnim uličnim akcijama beskompromisno obračunavati s ksenofobijom, revizionizmom i nepravdom.

Nedavno je u Zagrebu u sklopu festivala Perforacije udruge Domino izveo dva performansa, oba sukcesivno na dvije lokacije, na Markovu trgu i ispred središnjice HDZ-a na Trgu žrtava fašizma: performans "Iz rječnika", kojim je želio upozoriti na teret nasljeđa, te "Zid, pljesak, kuća, smijeh", kojim je želio ukazati na oportunizam i korupciju vladajućih. Tim povodom s ovim izvanredno zanimljivim čovjekom i nesvakidašnjim umjetnikom razgovaramo o njegovom aktivizmu, umjetničkom idealizmu i otpornosti, ulozi umjetnosti i stanju ljudskoga roda, životu u Berlinu i budućnosti Europe, a sve to u kontekstu aktualnih užih i širih geopolitičkih zbivanja u postpandemijskom svijetu.

Na Perforacijama ste izveli performans "Iz rječnika", u kojemu povezujete pojmove 'potres' i 'savjest', te 'krađa' i 'stid', tražite njihove korelacije i upozoravate na kreativnu uporabu riječi od strane vladajućih. Što im zamjerate?

Cijela je povijest zamjerki; možemo se vratiti u 1990., u 1945. ili u 1941. – neke stvari imaju povijest trajanja jer, kako nakon ponedjeljka uvijek dolazi utorak a ne može doći srijeda, tako postoji i neka logika društvenog i socijalnog razvoja. Sama činjenica da dvije godine nakon zagrebačkog potresa i godinu i pol nakon potresa na Baniji ne možemo govoriti ni o kakvoj serioznoj obnovi, govori o devastirajućoj nebrizi za postradale. No, to su činjenice i govoriti sad o njima bilo bi mlaćenje prazne slame. Ali, čisto statistički, uzmimo da imamo jednu grupu od 20 ljudi i da od toga njih 15 završi u zatvoru ili su optuženi, kazneno gonjeni i slično. Ako bismo se upitali što ta činjenica govori o tih 20 ljudi, možemo doći do dva zaključka: ili su ti ljudi opsesivno-kompulzivni kleptomani, lopužine ili naprosto lopovi ili, ako je od njih 20 čak 15 uhvaćeno, mogli bismo zaključiti da su oni u svom fahu – a taj fah je očito kriminalan – potpuno nesposobni, da su oni kao kriminalci apsolutni kreteni. A ako recimo govorimo o hrvatskoj Vladi, onda vidimo da je od 20 ljudi, 15 članova hrvatske Vlade ili uhapšeno ili optuženo ili smijenjeno zbog kreativnog tumačenja zakona. Ja ne tvrdim za hrvatsku Vladu da se ne radi o vladi domoljuba, vladi doista dobrodušnih ljudi koji daju sve od sebe, nego bih samo povukao statističku usporedbu da je, apstraktno govoreći, vjerojatno riječ o opsesivno-kompulzivnom lopovluku ili o krvoločnim lopužinama, ako se već ne radi o poremećaju, i istovremeno o ljudima koji su jezivi kreteni u tom kriminanluku. Ali oni nisu niti kleptomani, niti su kriminalci, niti su lopovi i banditi, nego su dio jedne grupe ljudi koja vodi našu zemlju zato što ju voli i što želi sve najbolje svakom njenom stanovniku.

Performansom "Zid, pljesak, kuća, smijeh" podsjetili ste na potresom razorenu "kuću zajedništva" na Baniji. Pozvali ste ljude s Banije da vam se pridruže u performansu, trebala su doći dva autobusa, no nitko se nije odazvao. Kako to objašnjavate?

To možemo protumačiti ukratko na tri načina. Prvo, možda mediji iz kojih sam crpio vijesti i ljudi koje poznajem ne govore istinu o stanju na Baniji nego obnova ide odlično i nema nikakve potrebe za nekim javnim apostrofiranjem nekakvog lošeg stanja. Drugo tumačenje može biti da ljudi jednostavno ne žele imati posla sa mnom ili ne žele imati posla s nekom formom performansa, niti žele sudjelovati u nečemu što bi bilo povezano sa mnom ili s Dominom kao organizatorima ili je jednostavno bilo prevruće. A treće, možda možemo govoriti i o programirano uništenoj mogućnosti da se pokrenu neke promjene kroz javno očitovanje o nekom problemu, da dakle možemo govoriti o potpuno slomljenom društvu, potpuno skršenom kolektivitetu gdje je ljudima možda uzeta zadnja korica kruha i oni se više ne usuđuju ni na kakvu javnu akciju niti na bilo kakav javni protest da dodatno ne ugroze golu egzistenciju.

Posustanete li ikad u svojem uvjerenju u mogućnost posredovanja promjena kroz umjetnost? Osjećate li ponekad da to što radite pada na "gluhe uši"?

Nedavno sam ponovno čitao sabrane pjesme grčkog pjesnika Konstantina Kavafija gdje je citirano jedno od njegovih pisama u kojem kaže kako, kao protivnik smrtne kazne, nikad ne propušta priliku govoriti o tome. On je živio u Aleksandriji u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, kada je smrtna kazna bila i u javnosti i u gotovo svim kaznenim zakonodavstvima prihvaćena kao normalna. No, radi se "stvaranju kvasca", potrebi da u nekom društvenom polju zastupamo stavove koji su manjinski, a koji će onda možda djelovati na one koji stvari prihvaćaju kao normalne samo zato što imaju nekakvo većinsko utemeljenje, pa onda i društvene činjenice shvaćaju kao prirodne ili sudbinske. Zastupajući manjinsko stajalište za koje mislimo da je etički ispravno možemo stvoriti osnovu za neke buduće promjene i zato nikad ne treba odustati od svog manjinskog mišljenja kad se ono tiče društvenosti. I evo, nekih 100 godina kasnije, vidimo da je velik broj zemalja ukinuo smrtnu kaznu. Tako da ne znam da li je ovaj moj angažman, ili bolje – umjetnički rad – iluzoran ili bezizgledan, niti me to previše zanima. Radim stvari koje me intrigiraju, koje me eventualno i diraju, i nastojim ih u jednom dijelu svojih radova staviti u neko polje društvenosti i vidjeti u kakav se kruh taj kvasac može raskvasati. On može ostati isti, može zamrijeti ili može rasti. Nije na meni da sudim, niti ja mogu biti razočaraniji ili zadovoljniji nekim širim izvedbenim rezultatima, ali ne mislim da bih u tom smislu trebao odustati, niti namjeravam odustati. Ali nakon ovog posljednjeg rada i uloženog truda, odlučio sam da ono što ću od sada raditi više nikada neće imati nikakav oblik kolektiviteta u smislu da će mojom radnom agendom biti omogućeno sudjelovanje u njemu bilo koje grupe ljudi. Nakon ovog rada, ne mislim nikada više adresirati bilo koji kolektivitet. Na kolektivizam i na grupnost u svom radu spuštam zastor.

Očito je da živimo u svijetu uljuljkanosti; neoliberalni kapitalizam sve nas je potkupio obećanjem mogućnosti ispunjavanja želja. Kako čovjeka koji se čvrsto drži jedino za svoj san u mekanome krevetu obilja zainteresirati za takav relikt prošlosti kao što je opće dobro? Kako sebičnoga pojedinca uvjeriti u dobrobit zajedništva?

Prvo, nisam siguran da je čovjek postao sebičan pod utjecajem neoliberalizma – čovjek je po svojoj prirodi sebično biće. Biologija nas uvjetuje da pojedemo drugoga, da prevarimo drugoga, možda i da ubijemo drugoga, a odvojena je činjenica na koji će način društvo urediti tu vrstu našeg nagnuća a da to ne stvori jedan potpuni rat svih protiv sviju. Ja danas živim tu neku njemačku društvenost i vidim da ti ljudi, koji možda spavaju na mekanijim krevetima od onih na kojima spavamo mi, pokušavaju raščistiti sa svojom prošlošću, pokušavaju je prizivati. Da li je to licemjerno, ne znam, ali pokušavaju raščistiti ruševine koje su ostavili iza sebe. A oni koji samo nagomilavaju ruševine i samo idu iz ruševina u ruševine (da sad ne spominjemo Angelusa Novusa Paula Kleea i Benjaminovo tumačenje toga crteža) baš usred tog izostanka mekanokrevetnosti ustvari i nemaju baš neki jasan model kojim bi došli do neke možda barem privremene izgrađenosti, u smislu društvene strukture koja je uređena i ima neka pravila. Tako da nisam siguran da samo ta mekanokrevetnost proizvodi oholost, nego da ona može proizvesti i angažman koji bi mogao adresirati i svoje i tuđe probleme vrlo angažirano i smisleno, dok oni koji su u stalnom egzistencijalnom grču borbe za kruh obično od te svoje osobne borbe za kruh baš i nemaju vremena da sagledavaju širu društvenu sliku. Tako da ja definitivno nisam protiv mekanih kreveta. Druga stvar je neoliberalizam, drugo je individualna odgovornost, ali sve to je vrlo često udrobljeno i ne može se sjekirom razdvojiti.

Kako predlažete da treba pristupiti promišljanju o svijetu i vrijednostima koje mi danas živimo? Je li krajnje vrijeme za pravu revoluciju? Kako bi ona trebala izgledati?

Sve revolucije za koje znam bile su jako krvave i, ako netko misli da je revolucija nužna i ako misli da ta revolucija podrazumijeva ubojstvo drugoga, onda taj mora svojim primjerom pokazati da je sposoban i spreman ubiti tog drugog, pa ubiti i onog trećeg i onog četvrtog, i tkogod stoji na suprotnoj strani. Ali ja nisam netko tko bi agitirao za revoluciju; meni je puno draža evolucija. E sad, da li će nas promijeniti čipiranje, umjetna inteligencija i da li ćemo postati kiborzi (…) ali dok smo ljudi, ja sam ljubitelj evolucije, da sjednemo, pregovaramo i razgovaramo i da dođemo do nekih zajedničkih rješenja. No svijet uvijek živi na rubu, to je priroda ljudskog života, a i vremena. Danas su neke okolnosti slijedom znanosti i tehnologije puno dramatičnije i imamo puno veće mogućnosti da izrežiramo potpuno apokaliptični scenariji u svakom smislu. Ali ja nisam onaj koji bi prizivao apokalipsu ili eksterminaciju, a naročito ne onaj koji bi uživao u takvim eventualnim prizivanjima. Ali naravno, pravda, više pravde – što god to značilo – više poštivanja, više razumijevanja, više uzajamnosti, više zaštite slabih… Mislim da nije nužno da se o tome posebno izjašnjavam, valjda je jasno što bismo htjeli, jer i ja stojim s ove strane koja je – umišljam si, ili zanosim se – možda slaba strana.

Ima li suvremeno kapitalističko društvo, ogrezlo u žutu štampu, šoping centre i reality programe, dovoljno unutarnje snage za ikakvu promjenu?

Ne znam, ne razmišljam na filozofsko-sociološki način. Niti sam politički filozof, niti sam politički sociolog – ja sam umjetnik koji se referira na određene stvari oko sebe u mjeri u kojoj one reflektiraju nešto drugo. Ali, ja sam sa sela i kad govorimo o tim pojavama, ne vidim neke velike razlike – strukturne, društvene – između epske narodne poezije i Kraljevića Marka i nekog junaka reality showa, koji je možda samo privremeniji. Za mene je Marko Kraljević samo prethodnik reality showa, ili bilo koji seoski siledžija ili seoska Lola, ili ona "seoska kurva" iz ogovaranja koja je reprezentirala neko polje užitka, polje strasti, polje prepoznavanja, odbijanja, i koja je imala negdje ispred sebe uvijek neki ekran socijalne projekcije. Isto je i kad govorimo o šoping centrima – ljudi su uvijek htjeli imati, uvijek su se htjeli lijepo obući, biti najljepši na pazaru. Dakle, taj moment isto tako nije dramatično pogrešan. To da ćemo mi dobiti ljude koji će sada svi sjediti i čitati Prousta ili Heideggera jedna je velika iluzija. Pa mi imamo u Hrvatskoj sjajan Treći program HRT-a i jednim dijelom treći program Hrvatskog radija, pa ne vidim da ljudi hrle gledati Bergmanove retrospektive. Prema tome, oni iz polja mogućnosti biraju ono što žele. Tko sam ja da im kažem da ne gledaju reality?

Je li umjetnost lijek protiv kolektivne hipnoze? Ima li umjetnost snagu pružanja utočišta, nade? Je li umjetnik danas više nego ikada zadužen za to?

Jednim dijelom društvo želi umjetnicima upisati tu jednu sedativnu agendu i ne samo to, nego i otkupljujuću. Oni bi, dakle svojim djelima trebali otkupiti grijehe drugima. Ali mi imamo jedan ogroman problem autentifikacije, što znači da o određenim temama kao što su problemi rodno manjinskih skupina, rasizma ili slično, ne može nitko drugi govoriti osim onih koji su i sami pripadnici te društvene skupine. Umjetnik koji je uspješan i prisutan u medijima, čija djela otkupljuju galerije, dakle svaki koji zarađuje od svoga rada, prema tome je već sam po sebi pomalo prodan. Umjetnik znači mora crkavati od gladi i time dokazivati svoju autentičnost, ne smije biti uspješan ni probitačan. A to je po meni potpuna negacija duhovnog, jer to znači da ne možete biti Marcel Proust, koji je pisao zatvoren u svojoj sobi, izoliran od svih vanjskih zvukova i zaštićen od uznemiravanja, i istovremeno imaginirati o problemima izbjeglica ili životu nekog pripadnika manjinske skupine. Zaboravlja se priroda umjetničke fikcije, a ja mislim da je to jedna vrsta cenzure i terora, da je to ucjena slabošću i teroriziranje vrlinom.

Prisutni ste na sceni više od 20 godina. U tom su razdoblju društva prošla transformaciju koja integritet pojedinca danas svodi na ono što se može utjeloviti emotikonom. Utječe li to na način stvaranja i način percepcije umjetnosti? Hoće li za deset ili dvadeset godina postojati netko tko će biti spreman gledati i doživljavati – pa u konačnici i razumjeti – umjetnost uživo?

Ljudi će uvijek – tu govorim o manjini – zadržati senzibilitet za nešto što bismo u zapadnoj europskoj tradiciji mogli nazvati teatrom. Znači, živo utjelovljenje neke situacije, bilo da je ona izvedbena, autentična, u smislu stvarna, jedan kroz jedan kao što performans vrlo često jest, ili ima onu drugotnost glumstvenosti, kao što je to u klasičnom teatru. Performans može postati teatralan ili teatar performativan i može u sebe usisavati sve ono što nužno i mora da bi se uopće moglo govoriti o suvremenosti, kao što su društvene mreže, Tik Tok i slično. Ja ne mislim da su sva ta razaranja pažnje i istraživanja naše perceptivnosti stvar nekakve zavjere; nema netko neku skrivenu agendu jer želi razoriti ljude, nego ti ljudi očito radije umjesto da odu u knjižnicu, biraju sadržaje koji traju sedam sekundi i radije skrolaju po mobitelima nego da pričaju uživo s prijateljima. Ne krivim za to one koji stoje s one strane ekrana. Naprosto, novac stvara sadržaje. To jest jedna zatvorena petlja, ali ta petlja ne oduzima ljudima moć odlučivanja, iako mi stalno govorimo kao da su svi ti ljudi koje zovemo potrošačima, klijentima, ugroženi. Ali ta ugroza nije nužna. Ljudi mogu izabrati. Pogledajte Ameriku, gdje su se žene u 70-ima izborile za pravo na pobačaj a sad im je to pravo na pragu potpunog ili gotovo potpunog ukidanja. Isto je s gej populacijom, koja se izborila za sva prava a vjerojatno je da nakon ovog napada na ženska prava slijede napadi na njihova prava. To je tražilo kolektivnu akciju, trud, žrtve, i to govori da onda borba i nema smisla. No, ako jedan dio ljudi bira skrolanje, to je stvar njihova odabira.

Kako vi vidite budućnost umjetnosti?

Nemam nikakve sumnje da je budućnost umjetnosti uvijek jednako svjetla i jednako mračna, jer više ne morate doći na dvor talijanskih ili njemačkih knezova da biste uopće imali ikakvu mogućnost stvaranja, nego vrlo suvereno možete živjeti svoje manjinske živote i stvarati i živjeti uz nikad veće bogatstvo mogućnosti izražavanja.

Poznati ste po politički i aktivistički utemeljenim performansima kojima često prelazite granice prostora fizičke ugode. Je li moguće stvarati bilo koju umjetnost bez kompromisa? Je li kompromis za umjetnost nužno nešto loše? Ima li kod vas mjesta za kompromis?

Ja nisam ni u kojem smislu beskompromisan – kompromis uvijek postoji. Ja samo radim stvari koja me zanimaju na način za koji mislim da je za mene smislen i da svojom formom prati određenu vrstu sadržaja. Ne idealiziram sebe. Moja je etička pozicija kod puno mojih radova bila dovođena u pitanje i osuđivana iz raznih pozicija, ne samo iz pozicija desničara nego i iz pozicija ljevičara, zaštitnika životinja i slično. Ali istovremeno, ja sam nastojao da i druge agende dođu eventualno pod upitnik i pod svjetlo reflektora, da vidimo – ako se radi o društvenim i socijalnim akcijama – što znači sadržaj, što znači neko socijalno polje, što znači neka mreža društvenih odnosa, što znače agenti i agende u toj mreži, što znače njihovi stavovi. Jer kad dovedete ljude pod svjetlo reflektora, pokaže se da njihova djela bacaju sjenu, a ljudi jako ne vole vidjeti sjenu svojih djela. Nikada ništa nisam radio a da sam htio u bilo čemu biti pravedan i dobar bilo kome, uključujući i one – naročito one – koji su bili u to uključeni, iako moram naglasiti da pritom nikada nije bila dovedena u pitanje njihova dobrobit. Ja se dakle ne zanosim nikakvom beskompromisnošću, a niti sumnjam u bilo čiju beskompromisnost ili stvaralačko poštenje, kao što ni ne sudim o bilo čijem konformizmu, jer smatram da je konformizam samo izraz autentične ljudskosti. Mislim da smo u tom smislu nekako svi isti. A što rade djela i što ta djela govore, to je na drugima da kažu. Ja se nadam, i veliko mi je zadovoljstvo, da moji radovi izazivaju neku mjeru kontroverze jer mi se čini da to znači da oni ljude diraju, da ljudi zauzimaju stav o njihovom društveno-političkom, socijalnom i svakom drugom sadržaju, što smatram da je za jedan dio tih radova jako važno.

Prije deset godina proveli ste ironičnu akciju obilaženja zagrebačkog gradskog poglavarstva na koljenima "u čast" Milana Bandića. Zagreb je nedavno obilježio prvu godinu na čelu s novim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, koji se od kad je preuzeo funkciju nalazi neprekidno na meti napada sa svih strana. Jeste li vi zadovoljni Tomaševićem?

Ne živim u Zagrebu i nemam pregled što nova gradska vlast proizvodi na nekoj dnevnoj skali življenja, ali meni se općenito čini da je Možemo jedina šansa Zagreba i Hrvatske ako se misli da nešto trebamo mijenjati. No, Zagreb je lagodno podnio 20 godina Bandića sasvim uspravne kičme, što znamo po potpisima cijelih grupa koje su podržavale njegove kandidature, i lijevo i desno, tako da ne vidim ni jedan jedini razlog da sumnjamo u to da zajednički napori svih tih snaga koje su uzdržavale Bandića u jednom momentu neće taj Možemo uništiti. Na tome se predano radi, rade mediji, radi mafija, tajne službe rade, drugi politički subjekti rade, tako da nemam neke velike nade u uspjeh tog projekta. A ako Možemo propadne, mislim da u sljedećih 30 do 50 godina nećemo imati nikakvu priliku promijeniti bilo što. A ja mislim da je Možemo – barem u ovoj konstelaciji – jedina i zadnja hrvatska šansa. Jedina mogućnost promjene u Hrvatskoj, kako ja sad vidim, je Možemo.

Već neko vrijeme živite u Berlinu. Kako vam izgleda hrvatska umjetnička scena gledana s distance i iz pozicije bogatog Zapada? Jesmo li beznadno provincijalni?

Nismo beznadno provincijalni, mi samo nemamo snage, nemamo dovoljno društvenog i socijalnog kapitala pa ostajemo zatvoreni u tom nekom malom polju. Pritom mi sami destruiramo svoje mogućnosti; mi nemamo ministarstvo poljoprivrede ili ministarstvo kulture – mi imamo poljoprivredu ministarstva i kulturu ministarstva. Oni koji bi trebali biti agenti ili agensi određenih područja ta područja maksimalno okupiraju, zaposjednu i samo egzekutiraju svoju vlast onako kako misle da bi najbolje trebalo, a oni koji su drugačiji dobiju po labrnji na ovaj ili onaj način. Tako da, hrvatska umjetnost je živa onoliko koliko je to produkcijski moguće i koliko ona može energijom samih umjetnika proizvoditi djela. Ali ta su djela za mene jako vrijedna i jednako su svjetska kao i ona koja su svjetska u doslovnom smislu, čak su za mene i svjetskija jer se s njima moralno, intelektualno i slijedom neposrednog razumijevanja suživljavam.

Iako ne živite u Hrvatskoj, redovito ste ovdje prisutni sa svojim performansima kojima ciljate različite pojedince, organizacije i pojave. Kako birate teme/osobe kojima ćete se u nekome trenutku baviti? Tko u ovome trenutku najviše zaslužuje novi spomenik poput onoga koji je prošle godine dobio Željko Kerum?

Zamislite neku igračku, recimo patkicu, koja proizvodi zvuk, pišti kad je stišćete. E pa ja sam vam kao ta patkica – kad me nešto dugo stišće, počinjem pištati. Naprosto postoji neki problem koji me jako dugo tišti i kad to stanje jako dugo traje, reagiram. U tom smislu, dakle, ja ne biram teme nego, kako sam čovjek, pa nisam samo jedna nego puno patkica u raznim fazama stiskanja, naprosto biram onu koja mi se čini najprimjerenija za neki moment, i da bi upravo taj moment njenog pištanja mogao biti čujan. No, za mene je prava stvarnost onoga što ja jesam i onoga što bi definiralo moju poziciju kao umjetnika sve ono što iz raznih razloga nisam mogao realizirati.

Na kakve ideje i performanse vas inspirira život u Berlinu?

Na razne stvari kojih se dotičem iz nekih berlinskih pozicija. Neke od njih još nisam imao prilike realizirati, primjerice jedan vrlo berlinski performans iza kojega bi trebala stajati ozbiljna produkcija, a ja takvih mogućnosti za sada nemam. Nedavno sam realizirao performans u kojem stojim na jednom mjestu, iza mene se vidi Bundestag na kojem se vijori nekoliko njemačkih i jedna zastava Europske unije, a ja nosim transparent na kojem piše "I am not here", što je kao neka referenca na neki moj osjećaj mene kao umjetničkog bića u Berlinu, iako moram reći da sam istovremeno jako zadovoljan tamo.

Čini li vam se – osobito iz ove perspektive, nakon više od dvogodišnje pandemije na koju se nadovezao novi rat na europskome tlu – dobrom vaša odluka da odete iz Hrvatske?

Fenomenalnom mi se čini ta odluka! Početak rata u Ukrajini me doista zgromio; vratilo mi se sve ono nasilje sredina u kojima sam živio. Četiri sam mjeseca bio jako tjeskoban i dovijao sam se na razne načine kako da toj tjeskobi doskočim, umanjim je i povratim životni i stvarateljski elan, i mislim da idem u dobrom smjeru.

U kolikoj je mjeri njemačka umjetnost pod utjecajem trenutnih zbivanja u svijetu i Europi? Je li ruska invazija na Ukrajinu zasjenila sve ostalo; osjećaju li se njemački umjetnici iznevjereno – jesu li njihova politička očekivanja iznevjerena?

Njemačka je jedna ozbiljna zemlja i – uz sav svoj neoliberalizam i kapitalizam – prvenstveno jedna izrazito demokratska zemlja, koja snažno podržava kritičku, socijalnu, društvenu umjetnost. U Njemačkoj je pogon umjetnosti jako živ i toliko velik da svi imaju mjesta za sebe. Naravno, u omjeru u kojem je to moguće – samo u Berlinu ima registriranih 20.000 vizualnih umjetnika, a neki kažu da ih ima barem još toliko koji nisu registrirani. To je nemoguće predstaviti, nemoguće je od svih njih napraviti izlagane, uspješne, prihvaćene, cijenjene i prepoznate umjetnike, nego se to uglavnom događa slijedom nekih slučajnosti, ali to što se proizvodi vrlo često ima svoju logiku, koja se može zvati ili kvaliteta, ili prodanost, ili prepoznatljivost, ili ukus, bilo javni ili privatni.

Je li moguć scenarij u kojemu bi se rat vukao u nedogled, a Rusija dugoročno bila potpuno odsječena od Europe?

Podržavam Ukrajinu, nadam se ukrajinskoj osloboditeljskoj pobjedi i nemam u tom smislu nikakvih dilema koga podržavam u ovom ratu, ali što se mene tiče, smatram da je jedna od mogućih i vrlo izvjesnih mogućnosti da će sve skupa završiti većom ili manjom nuklearnom apokalipsom. Ali, ako se to dogodi, onda je to u redu i neka nam bude. A kad govorimo o Rusiji i budućnosti Rusa u Europi, za mene su 'Hrvati', 'Rusi' ili 'Amerikanci' apstraktne imenice. Umjetnici koje sam volio – i dalje ih volim, one koje sam čitao – i dalje ih čitam, one koje sam gledao – i dalje ih gledam, njihova ruskost za mene nema nikakav negativan predznak. A kako će se sve ovo završiti na nekoj široj skali… Plin, nafta, ekonomski transferi, sirovine, tehnologije znanja i lova – milijarde, trilijarde, zilijarde … Siguran sam da će se uvijek naći načina da to bude na obostranu korist i profit. Vrlo često suradnja monstruma završi time da žrtva bude pojedena a njihova prežderanost nikada zadovoljena, no možda ovo može čak uroditi i nekim pozitivnim posljedicama.

Kakvi su vam kratkoročni planovi, ostajete li zasad u dijaspori?

Planovi su mi da ostanem u Berlinu. Tamo mi je ugodno i lijepo, drag mi je grad, relativno ugodno živim, s mekanim krevetom liježem i budim se s prilično mekšim živcima, u jednoj lijepoj egzistencijalnoj ugodi. Tako da: Berlin – da – zarez – Berlin – uskličnik – srce.