Mladi i perspektivni glumac Igor Kovač (32) podrijetlom je iz Vukovara, a nakon završetka Akademije dramskih umjetnika igrao je u Rijeci u predstavama 'Kaligula' i 'Amerika', zatim se okušao kao filmski glumac u Radićevoj 'Kotlovini', Matanićevu 'Ćaći' i Jurićevu 'Koscu', u kojem je za ulogu Josipa na Pulskom festivalu dobio nagradu za sporednu ulogu, a potom je prešao u Gavellu gdje je u 'Umišljenom bolesniku' ostvario zapaženu rolu Cleantea, mladića zaljubljenog u Angélique.

Na pitanje kakav je taj njegov Ivica Kičmanović 21. stoljeća, Kovač je odgovorio da predstava pokazuje kako današnji mladi ljudi nisu puno drukčiji od lika iz romana koji je napisan prije više od stotinu godina te da i njih more slične brige i problemi kao što su morili mlade u vrijeme pisca Ante Kovačića te je zbog toga iznimno aktualan.

'I danas postoji puno mladih ljudi koji osjete poput Ivice Kičmanovića da su bolji od svoje sredine i u želji da ostvare svoje potencijale i snove odu iz svog doma na studij u drugi grad ili zemlju, recimo, Njemačku ili Švedsku. A tada ih razne okolnosti skrenu s njihova puta, želja za obrazovanjem i napretkom izblijedi ili nestane i na kraju dane provode u čekanju, dopuštajući drugima da upravljaju njihovim životima. Talent kod Ivice Kičmanovića prepoznali su učitelj i svećenik, zatim mu je mecena omogućio školovanje, a potom je fatalna ljubav prema Lauri preusmjerila njegovu želju za obrazovanjem i uspjehom u velikom gradu. Iako pametan i sposoban, iznevjerio je ne samo svoja nego i očekivanja drugih ljudi te je dopustio da mu život krene pogrešnim smjerom. Kod današnjih mladih ljudi odlazak iz doma više je određen egzistencijalnom borbom i potragom za poslom. No i nekad i sad, znanje je bilo važno, znanje je donosilo moć, a zatim i uspjeh. I danas, kao u doba Ivice Kičmanovića, svi traže svog mecenu, svog financijera, svoje europske fondove koji će im omogućiti ostvarenje njihovih snova. Bez mecene si ništa', kaže glumac Igor Kovač.

Lektirni naslov 'U registraturi' smatra se jednim od najboljih i najčitanijih romana hrvatskog realizma. Prvo je tiskan u nastavcima u Vijencu 1888. godine, jer se u to doba govorilo da u priči ima previše nemorala, a kao cjelina je objavljen tek 1911. U središtu je Ivica Kičmanović koji je rođen u obitelji seoskog mužikaša Jožice Kičmanovića, poznatog pod nadimkom Zgubidan, a pored njega pojavljuju se i mnogi drugi osebujni likovi poput fatalne Laure, Kumordinara Žorža, Mecene, Mihe i drugih. Roman je pun emocija, strasti i erotike te otvara mnoga važna pitanja, između ostalih o interpretaciji provincije te odnosu između sela i grada. Redatelj i autor dramatizacije je Dario Harjaček, kojem je ovo treća režija u Gavelli.

Na upit kako je doživio taj roman i koja pitanja i emocije je u njemu izazvala ta priča koja suprotstavlja vrijednosti i vrednote sela i grada, Kovač je odgovorio kako je sada, kada je drugi put čitao taj naslov, odmah uočio da selo želi u grad, a grad se srami sela, dok u nekim osvještenijim sredinama mladi bježe iz kaosa grada na selo kako bi živjeli u miru i spokoju, a zatim svaki dan putuju u grad gdje se školuju, rade i ostvaruju egzistenciju.

'Ljudi sa sela su drukčiji i gledaju te u oči, dok one u gradu prvenstveno zanima imaš li novu fluorescentnu jaknu s poznatom robnom markom. Grad je pun etiketa i moralno je iskvareniji, iako i na selu ima puno moralnih zastranjenja, ali na drukčiji način. Primijetio sam da je odnos sela i grada ostao gotovo isti kakav je bio i prije stotinu godina. Svatko se bori za svoj kvadrat života na sebi svojstven način. Zbog toga smo moralno iskasapljeni i nemamo empatije prema drugim ljudima. To je posebno vidljivo u zapadnim zemljama gdje se od ljudi stalno traži sve veća produktivnost. Doduše, tamo se jako dobro zarađuje, no ljudi su otuđeni i rijetko su s obiteljima. Sve je to klopka', poručuje Igor Kovač.

Na pitanje kako je taj opsežni roman pun osebujnih likova postavljen na scenu, Igor Kovač odgovorio je da je naglasak stavljen na prikaz tih suprotnosti poput selo - grad, moralno - nemoralno te pošteno - iskvareno, no na kraju se te opreke poništavaju, isprepliću i stapaju te se pokazuje da ni selo nije nevino i moralno čisto, i da se ispod površine kuha nemoral i zlo, no na drukčiji način nego u gradu.

'U adaptaciji romana ističe se podjela na dva dijela – grad i selo, koji funkcioniraju kao dva lika. Grad je prikazan kroz život Ivice kod Illustrissimusa, gdje se susreće s Laurom i doživljava iskušenje, a oslikan je monumentalnom scenom i raskošnim kostimima, koji balansiraju negdje na granici između darkerske modne ikonografije i holivudskog stila. Selo je interpretirano kroz Ivičinu borbu s vlastitim utvarama, strahovima, slabostima i promašajima te porijeklom, koji ga progone nakon što je napustio grad i vratio se na selo. Kako u romanu postoji skakanje u vremenu, dakle, Kovačić priču ne iznosi kronološkim redom nego se vraća unazad i umeće epizode, fokusirali smo se na određene scene koje su ključne za roman i razumijevanje priče. Primjerice, predstava počinje žestokom svađom Ivice i Laure iz zrele faze njihova odnosa, a za oslikavanje grada i gradskih ljudi iskoristili smo upečatljiv san Ivice Kičmanovića u kojem se pojavljuju ljudi bez lica. No okosnica je predstave ljubavni odnos Ivice i Laure koji pokazuje da je potraga za ljubavlju vječna i univerzalna tema. Njihove replike u svađama i pitanja koja postavljaju jedno drugome pokazuju da se nismo baš puno pomakli od doba nastanka romana i da se i danas koprcamo u istim dilemama. Dotaknuli smo se i pitanja crkve, a posebno potrage za osobnom slobodom što utjelovljuje Laura', istaknuo je Igor Kovač dodajući da u oslikavanju priče važno mjesto imaju koreografija i glazba te cijeli ansambl.