I tako je Netflix otkazao 'Kaos'. Serija o grčkim bogovima koji siju sreću i nesreću među ljudima, iako se od ljudi ne razlikuju karakterom, nego samo besmrtnošću i čarobnim moćima, dobila je nogu u dupe zato što u prvih nekoliko tjedana nakon izbacivanja nije privukla jednaku 'milijunažu' gledatelja kao, na primjer, sasvim osrednji 'Idealan par' i potpuno kretenska 'Emily u Parizu'.

Pokazalo se tako - i to ne prvi put - da Netflix ima vrlo okrutne i neobične kriterije za održavanje serija na životu. Kriteriji su to po kojima prvu sezonu nikad ne bi preživjeli neki serijski klasici, kao što su 'Žica' ili 'Momci s Madisona', što, doduše, ne bi trebalo uzimati nikako drugačije nego anegdotalno jer vremena su danas za serije potpuno drugačija i Netflix nikada nije bio ni blizu filozofijii kabelskih kanala. No otkazivanje serije koja je, istina, imala tek koju desetinu gledanosti te nesretne Emily u Parizu, ali je istodobno dosta sigurno kotirala kao jedna od pet pa deset najgledanijih serija na Netflixu pošteno preko mjesec dana nakon izbacivanja - ipak je neobično čak i za Netflix.

Koma je i to što se pri odlučivanju o nastavku 'Kaosa' očito uopće nije vodilo računa o njegovu kulturnom odjeku. O seriji se doista mnogo pisalo i govorilo, od razine hollywoodskog trača koji je proklamirao vrhunac karijere Jeffa Goldbluma, koji u 'Kaosu' glumi Zeusa, nevjerojatno je zabavan, pršti s ekrana i toliko je goldblumovski grozničav da se čini kao jedini moguć izbor za interpreta kapricioznog boga. No na traču nije ostalo, pokrenuta je tu i konverzacija o pripovjedačkoj snazi klasičnih mitova koji leže u samoj duši zapadnjačke kulture, o motivima koji prožimaju pripovjedačke forme od antike do danas, o sukobu nadmoćnih viših sila i apsurda ljudskog postojanja, o bogatstvu koje grčki mitovi nude i kao predložak za priču o današnjem stanju čovječanstva.

Za razliku od 'Idealnog para' i 'Emily u Parizu', koji su jedino nadahnuli konverzacije o garderobi koju nosi Emily i kozmetičkim tretmanima kojima se podvrgava Nicole Kidman.

Netflix, naravno, ni u naznakama nije ono što je (nekad bio) HBO, koji je bio spreman 'vući' neke gledanošću neuspješne serije u svojoj produkciji zbog njihova kulturnog impacta (sjetimo se samo 'Djevojaka' Lene Dunham), gubitke nadoknađujući lukrativnim hitovima kao što je (bila) 'Igra prijestolja'. Netflix će otfikariti glavu čak i serijama koje nisu gubitnici, ali nisu ni dovoljno veliki pobjednici ni zlatne koke i pucat će mu patka i za kulturni odjek serije i za vlastitu ulogu u stvaranju krajolika suvremene popularne kulture. To je takva platforma. Čuđenje tome sad je već postalo nalik onoj puri iz narodne izreke o dreku.

Drugo je, međutim, pitanje zašto su serije poput 'Emily u Parizu' i 'Idealnog para' TOLIKO gledanije od serija poput 'Kaosa'. To da su SAMO gledanije je jasno - publika, posebice Netflixova publika, sklonija je instantnoj vikend-zabavi za opuštanje nakon napornog radnog tjedna negoli raskošnim i slojevitim preradama grčkih mitova iz razigranih umova neobičnih scenarista kao što je autor 'Kaosa', Charlie Covell. Tako je Netflix i počeo - jer je ljudima brzinski lifrao popularne filmove za kućno gledanje u kuvertama s DVD-ovima, tako da ne moraju u videoteku, nego ravno s posla na kauč. To što se poslije, zahvaljujući pojačanoj potražnji za kvalitetnim serijama, pretvorio u online platformu za binge-streamanje serija samo je nastavak te priče.

No iako je tako oduvijek i možemo pričati i o tome kako je i opera buffa u kazališta privlačila mnogo više 'raje' nego Wagnerovi raskošni četverosatni epovi, istina je da su i raškošni četverosatni operni epovi imali nezanemarivu publiku. Isto kao i 'Sopranosi' ili 'BoJack Horseman' ili 'Dva metra pod zemljom'. Zašto onda 'Kaos', iako IMA svoju publiku, ostvaruje tek desetinu gledanosti onih serija koje ga šiju za mjesto-dva na ljestvici Netflixovih najvećih hitova?

Odgovor je, naravno, kompleksan i definitivno će dobrim dijelom izmaknuti jednom ovakvom, kratkom komentaru koji nije i ne može biti ozbiljna analiza. No na prvi se pogled čini da ovakva 'netlifxizacija' nije samo posljedica gledateljskih navika, nego na njih i debelo utječe. Netflix nije otkazao ovu prekrasnu, kompleksnu i izvrsno zaokruženu crnu tragikomediju o bogovima i ljudima samo zato što ona nije privukla dovoljno gledatelja za njegove štancersko-kapitalističke standarde. On ju je otkazao zato što mi od njega više i ne tražimo prekrasne, kompleksne i izvrsno zaokružene crne tragikomedije o bogovima i ljudima. Prazna gledateljska požuda za bindžanjem više negoli za kvalitetnim sadržajem učinila nas je nespremnima, praktički nesposobnima za uživanje u nečemu kao što je 'Kaos' - u raskošnom epu u kojem je toliko događaja, toliko detalja, toliko komentara, toliko suptilnih duhovitosti, toliko nijansi i slojeva da je potrebno nakon gledanja, čak i koji put tijekom gledanja, malo stati i razmisliti.

Jer to nam je naporno. To nam je dosadno. To nam je 'prenatrpano'. To nam je kaotično. Pa su nam 'Kaos', eto, i oduzeli.