Štogod rekli o Ryanu Murphyju, čovjek je zaslužio status autentičnog autora koji mu se pripisuje. Bez obzira je li serija koju proizvodi dobra ili loša (a svemir zna da između te dvije krajnosti skače živahnije nego da igra gumi-gumi), uvijek će biti prepoznatljivo raskošna, nikad nimalo suptilna, egzaltirana za ne vjerovat, češće mračna nego vesela, nerijetko bizarna, katkad šarmantno, a katkad nešarmantno kičasta, uvijek glasna, uvijek masna, uvijek gusta, uvijek gvaš, nikad akvarel. Kad je najbolji, izaziva ushit. Kad je najgori, mučninu.

U drugoj sezoni serije 'Čudovište', koja nosi naslov 'Čudovišta: Priča o Lyleu i Eriku Menendezu' na skali ocjena od 1 do 5 - na kojoj je već uspio zaraditi apsolutno sve ocjene - negdje je na dvojci. I najviše je od svega užasno naporan.

Priča je poznatija Amerikancima nego nama, ali zapravo nije ni ovdje nepoznata. Braća Lyle i Erik Menendez u prvoj su polovici devedesetih ubili, a 1996. su osuđeni na doživotni zatvor zbog ubojstva vlastitih roditelja. Iako je tužiteljstvo tvrdilo da su to učinili zbog koristoljublja i nasljeđivanja obiteljskog bogatstva, obrana je tvrdila da su braća mentalno poremećena i oštećena zbog seksualnog, fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Ova serija priča priču iz tog kuta i postavlja pitanje možemo li suosjećati s takvim ubojicama. Otprilike petsto osamdeset i pet puta.

Samo su mi dvije zanimljive stvari u seriji. Prva je loša, a druga dobra.

Prvo loša - prikaz ubojstva. Iznimno krvav, gadan i rastegnut, definitivno eksploatacijski, vjerojatno je upravo tih nekoliko minuta zaradilo dobno ograničenje od 18 godina ima isključivo vrijednost u smislu izazivanja šoka. No impresivan je produkcijski i sigurno će se još dugo pričati o tome kako je to snimljeno, tko je napravio što, koje su tehnike korištene, koje su bile reference, koliko je sve autentično i zašto je moralo biti baš tako odurno. Dakle, zbljuv, ali svaka čast.

Druga zanimljiva stvar je peta epizoda serije, koja je fokusirana samo na perspektivu Lylea Menendeza. Iako je zaradila hrpu prigovora da netočno prikazuje stvarnog Lylea, iz gledateljske perpsektive, iznimno je zanimljiva, dobro režirana, jeziva i djeluje autentično, iako vjerojatno nije. No ako vas zanima ono o čemu govori ova serija, a ne da vam je se cijelu gledati, možete pogledati samo tu epizodu. Ne, nećete u njoj vidjeti BAŠ SVE što je u ovoj seriji, ali vidjet ćete sve važno. Jer u drugim epizodama možda ima drugih detalja, ali nema drugih perspektiva, slojeva ili tumačenja.

U drugim epizodama, međutim, ima puno užasno napornog, iscrpljujućeg, ponekad histeričnog materijala prezentiranog u tipično murphyjevskom stilu. Pa ako vam se baš tako nešto gleda - samo izvolite.