Iako je hendikep poželjna, koliko i zahvalna tema bilo koje umjetnosti, ali posebno izvedbenih i filma, domaće kazalište nije je iskoristilo koliko je moglo. Ponekad je netko u kolicima i to je više manje sve. Slijepe i gluhonijeme osobe, na primjer, na domaćim se pozornicama teško vide, kao izvođači ili kao dramski likovi. Sin Ivora Martinića jest nešto sporije hodao, onaj ničiji Mate Matišića također, i to je više-manje sve. Pokušalo se, doduše, i s autizmom u 'Sve što je dobro i pametno', iako je fizički hendikep scenski uvijek lakši, ali ne i zanimljiviji od psihičkog. Luđaka, međutim, u dramskoj literaturi ima, pa ih ima i u hrvatskome glumištu.

Drukčiji i u svakom slučaju kompleksniji odnos prema fizičkom nedostatku, koji onda, naravno, i zahtijeva nešto više truda već u osnovnoj komunikaciji, osnovna je tema teksta Nine Raine, kojim se u produkcijsku fazu vratilo zagrebačko kazalište Planet Art. Pod vodstvom Marka Torjanca, ova organizacija svojevrsna je sljednica Teatra u gostima po afinitetu za srednjostrujaški uvoz dramskih tekstova, uglavnom s engleskog govornog područja, i insceniranja istih na upravo takav – srednjostrujaški – način.

S jedne strane takva je repertoarna zadatost možda i jedina kojom se neovisna kazališna kompanija bez želje za eksperimentiranjem može barem donekle održati u domaćim uvjetima, dok je s druge dobrodošla dopuna institucionalnih repertoara koji većinom žive u čvrstoj klasici, točnije – samo u njezinim provjerenim registrima. Međutim, problem s produkcijama Planet Arta upravo je u njihovim inscenacijskim mogućnostima, jer riječ je o kazalištu baziranom na tekstu i više manje korektnoj glumačkoj interpretaciji, uz očiti i svjesni napor da se prevođenjem drame s papira na pozornicu ne izgubi ali niti ne doda apsolutno ništa, pa čak ni, na primjer, domaća imena likova.

Nova produkcija Planet Arta bavi se pomalo disfunkcionalnom, ali sasvim realističnom obitelji u kojoj je jedan od sinova gluh od rođenja, i njegovom postupnom transformacijom do vrlo aktivnog, čak i uspješnog, člana ne samo obitelji nego i društva. Nije sve tako jednostavno, i ovo nije jedna od priča za samopomoć i podizanje samopouzdanja, ali po uzusima dobro skrojenog komada ipak i to mora biti.

'Plemena' su zato, iako plemenita u namjeri autorice da svijet i probleme gluhih osoba približi takozvanoj svakodnevnoj publici, prije točna scenska aritmetika, s prizorima koji se ujednačenom kvalitetom i intenzitetom uredno izmjenjuju, gdje glumačka igra nije ograničena ničime osim osobnim nagnućem i (ne) iskustvom, a suptilnosti koje razvoj teme nudi ostaje nedosanjani san.

Na premijeri se ipak dogodio pomak između teksta koji se na pozornici izgovara, prijevoda u vidu titlova i znakovnog jezika, utoliko što je u publici bila i grupa osoba kojima je trebao simultani prijevod na jezik znakova, pa je i publika tako dobila još jednu nijansu predstave, dok je izvedba i sasvim konkretno prešla rampu. Praksa je to koja bi u kazalištu trebala postojati i inače, i bilo je slučajeva pokušaja njezinog uvođenja u domaći kazališni život, ali u slučaju ovog naslova trebala bi postati neodvojivi dio svake reprize. Kako zbog gledatelja, tako i zbog onima kojima prijevod na znakovni jezik zaista treba.

No, ta slučajna intervencija jedini je izvedbeno zanimljivi iskorak ove produkcije. Sve ostalo, od gotovo nepostojeće scenografije i glazbe svedene na bazičnu utilitarnost, do glume u kojoj se ipak najbolje snalaze najiskusniji poput Marka Torjanca, ili oni kojima uloge nude suzdržanost – poput Slavena Španovića i Jasne Palić. Ostali izvođači prve premijerne postave, a to su Lana Gojak, Petra Kurtela i Matija Kačan, zarobljeni su nedostatkom režije koju potpisuje Slavica Knežević i posljedične slobode koju nisu iskoristili na način koji bi im išao u korist. Iako nesumnjivo treba pohvaliti trud uložen u učenje znakovnog jezika uložen od strane Kurtele i Španovića.

Sve u svemu, ova predstava svoje znakove i značenja svodi na ono kako se u znakovnom jeziku označava ljubav: prekriženim rukama stisnutih šaka na prsima. Iako nije riječ o naročito zahtjevnom zadatku, ali šalje nimalo jednostavnu poruku koja zavređuje da se čuje.