Ljudi su se od najranijih vremena zabavljali izmišljajući i igrajući razne, pa tako i društvene igre no konkretno ih se i arheološki dokazivo vezuje tek uz razvoj drevnih civilizacija, posebno onih na prostoru Mezopotamije i Egipta, gdje se od 4. tisućljeća pr. Kr. bilježe brojni nalazi raznih igraćih ploča, figura i kockica, kao i njihovih prikaza na arhitekturi, kažu Anamarija Eterović Borzić i Berislav Štefanac, autori virtualne izložbe 'Drevne društvene igre na ploči'.

U starom Egiptu primjerice, veoma je popularna bila igra senet, čije su ploče i crteži pronađeni i u grobnicama faraona Tutankamona i kraljice Nefertari koji su, izgleda, i na ovaj način svojedobno kratili vrijeme.

Ploče su se sastojale od 30 polja složenih u tri reda, a igrala bi, pretpostavlja se, dva igrača. Svaki bi na početku dobio pet do sedam figurica, počinjali bi na gornjem lijevom polju, a broj poteza određivao se bacanjem štapića s oznakama. Igrači su mogli jedni druge blokirati ili vratiti na početak.

U Mezopotamiji je omiljena bila živopisna kraljevska igra Ur, čija su pravila osvijetljenja pronalaskom jedinstvenog teksta na glinenoj pločici iz 177. g. pr. Kr. Poznata još kao igra dvadeset igrača, bila je strateška, također za dva igrača. Ploča se sastojala od 20 bogato ukrašenih polja po kojima su se pomicali crni ili bijeli žetoni, a potezi su se određivali bacanjem dviju tetraedarskih 'kockica' na kojima su označena dva od četiri ugla.

Kod starih Grka najviše informacija i dokaza ima o igri Pente grammai, mogućoj razonodi i legendarnih trojanskih junaka Ahileja i Ajanta prikazanih na oslikanoj amfori majstora Egzekije iz 6. st. pr. Kr.

I nju su igrala dva igrača, a ploča se ovaj put uglavnom sastojala od pet horizontalnih linija. Središnja je pritom bila očito najvažnija jer je imala pridjev 'sveta. Na početku bi igrači pet žetona postavili na poljima označenim krajevima linija, a dinamiku igranja određivali bi kockom. Željeni žeton bi se pritom pomicao u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Prvim potezom, objašnjavaju kustosi, moglo se pomaknuti samo na svetu liniju, dok bi kod svih narednih to ovisilo o položaju oslobođenih polja. Pobjednik je bio onaj koji je u jednostavnijoj varijanti svoje žetone posložio na svoju stranu svete linije, a u složenijoj na suparničku.

Od rimskih posebno ističu latrunkuli ili na latinskom Ludus Latrunculorum, igru malih vojnika ili plaćenika koja je bila u doba Republike izuzeta od zakona jer se smatralo da se radi o igri vještine i strategije koja nema poveznice s kockanjem. Iako općeprihvaćena u narodu, potpuno je iščeznula padom Rimskog Carstva. Razna su tumačenja o njenoj strukturi i pravilima, ali generalno se pretpostavlja da se radi o igri koja simulira sukob dvije vojske. Igra se preko pravokutne ploče označene mrežom kvadrata, a cilj je zarobiti, odnosno okružiti protivnikove žetone koji su bili ili od bijelog i crnog stakla ili pak mali kameni obluci.

Stari Rimljani su, osim toga, rado igrali i terni lapilli, igru Tri kamenčića, a njene su ploče, odnosno podloge urezivali na javnim površinama, podovima i stubištima trgova i antičkih građevina. Smatra se pretkom suvremene igre Križić-kružić, a povezuje se i jednom verzijom antičke igre merellus, danas poznatih kao mlin ili trilja.

Muzej antičkog stakla u Zadru objavio je i video na kojemu možete vidjeti kako izgleda jedna partija latrunkulija, a izložba, kažu nam kustosi, može se pogledati do daljnjega. Namjeravaju napraviti i kamene replike predstavljenih rimskih društvenih igara na ploči i omogućiti posjetiteljima da ih i sami zaigraju ili odnesu kući kao jedinstven suvenir.