Već dvadeset godina Zagreb se redovitim koncertima prisjeća jednog od dobrih duhova ovdašnje koncertne scene, prerano preminulog Ivice Baričevića Bare. Bara je kroz suradnju s Matom Škugorom u fanzinaško-organizatorskom kolektivu koji će postati poznat po imenu Žedno uho utro put partizanskom poduhvatu organiziranja kvalitetnih i pomno probranih koncerata nezavisnih bendova u zagrebačkim klubovima.

Jedan od takvih koncerata bio je i nesuđeni nastup June of 44, te 1999. jedne od perjanica nezavisne američke scene nadahnute noise, math rock i postrock zvukom. Koncert je, kao i brojni drugi u tom periodu, propao zbog pretjerane revnosti hrvatskih graničnih službi koje nisu pustile bend preko granice dovoljno rano da stignu u klub u zakazano vrijeme. Stoga je sljedbenicima Barina djela bilo logično ovogodišnje prisjećanje na njega obilježiti koncertom s povratničke turneje June of 44, pojačan domaćim math rock legendama Peach Pit.

Za razliku od svojih suvremenika i suboraca poput čikaških Tortoise, koji se u relativno pravilnim intervalima od nekoliko godina javljaju s novim ostvarenjima, June of 44 su se ponovo okupili tek 2018. U međuvremenu su se članovi benda zabavljali ništa manje istaknutim projektima poput HiM-a (koji je više zaokrenuo na jazz/dub stranu) ili Shipping Newsa (koji je još dublje uronio u postrock). Ipak, nakon dvadesetak godina izbivanja odlučili su se vratiti matici, bez novog materijala kojim bi potkrijepili potrebu za povratkom, no – kako ćemo kasnije vidjeti – i bez pretjerane potrebe za time.

Sličnu sudbinu imao je i Peach Pit, bend koji je, nakon kratkog uvoda one-man instrumentalnog projekta Polaroid, otvorio večer u Močvari. Trojica fantastičnih glazbenika još su jednom dokazala zbog čega su na vrhuncu popularnosti bučne glazbe smatrani najprogresivnijim zagrebačkim bendom. Nešto manje od sat vremena brutalne i minuciozno precizne svirke prošlo je u trenu i podsjetilo na vremena u kojima su KSET-om defilirale svjetski priznate vedete math rocka i postrocka, a mi bili ponosni na to što imamo sasvim reprezentativnog konja za utrku s njima.

Putovanje kroz bolju prošlost nastavilo se uz sat i pol dugu svirku June of 44 te su se prošetali kroz repertoar svoja tri kultna studijska albuma 'Engine Takes Us To The Water', 'Anahata' i 'Four Great Points'. Američka četvorka ostala je u Zagrebu pet dana duže od planiranog, jer su ih bolest bubnjara i pripadajuća izolacija natjerale da još jednom odgode koncert dogovoren za prošli četvrtak. Raspoložena i energična svirka odavala je dojam benda koji ima puno utakmica u nogama, a zagrebačkoj publici više nikad ne želi ostati dužan.

Uz kanonsku buku iz pojačala i metronomsku preciznost bubnjara Douga Scharina, June of 44 u ovoj zreloj fazi pokazuju i da nisu imuni na neke utjecaje koje ranije nismo primjećivali. Kad John Mueller recitira preko disonantnih džeziranih kanonada, na trenutke ćete pomisliti da ste u nekakvom waitsovskom kabareu, e da bi ga nedugo zatim cijeli bend opet poklopio i odveo u baražno rokijanje kroz američke prerije, koje zvuči kao da je Neil Young došao na probu Sonic Youtha. U ova vremena brzog glazbenog konzumerizma, ta vrsta temeljitosti i zrelosti izgleda neočekivano osvježavajuće.

Zaključimo pohvalom Močvari, klubu koji je uspio ispraviti 23 godine staru nepravdu i, unatoč svim nedaćama, ipak ugurao June of 44 u dan za koji je već ranije bio zakazan koncert vrlo nadahnutog slovenskog etno benda Širom. Manevar kakav bi, doduše vjerojatno u KSET-u, nekad davno izveli Bara i Mate.