Već neko vrijeme u Zagrebu pohađam tajlandski street food restoran kojemu ne treba reklama. Svaki put kad preuzimam hranu, osupne me pozitivna energija Tajlanđanki koje je pripremaju i poslužuju te s nestvarnim smiješkom na licu izbacuju tisuće porcija tom kha, tom yuma, curryja i drugih jela ove egzotične kuhinje. Hrana je plemenito ljuta, prepuna bombastičnih i neočekivano kombiniranih okusa, a cijeli doživljaj narudžbe, preuzimanja i konzumacije graniči s religioznim iskustvom.

Isti osjećaj pikantnog veselja obuzeo me je jučer, nekoliko minuta nakon što su se petorica mladića iz Nizozemske popela na pozornicu najdražeg mi zagrebačkog kluba. Yin Yin su pet mladića rodom iz Maastrichta, grada - simbola europskog jedinstva, i već nekoliko godina uveseljavaju staro i mlado širom svijeta frenetičnim spojem thai funka, diska i psihodelije.

U Zagreb su došli promovirati drugi album 'The Age of Aquarius', no tri dana prije koncerta iznenadili su nas informacijom da je Yves Lennertz, gitarist i u neku ruku frontmen benda prepoznatljiv po specifičnom stilu sviranja gitare s dva vrata, ali i autor razigranog vizualnog identiteta benda također nadahnutog Tajlandom, napustio Yin Yin. Ostala četvorica mladića nisu se dala zbuniti, uzeli su drugog gitarista s bogate nizozemske psihodelične scene te ipak krenuli na turneju. Baš ništa u njihovom sinoćnjem nastupu nije dalo naslutiti da se u bendu upravo dogodila dramatična personalna promjena.

Yin Yin u osnovi sviraju razigranu plesnu, uglavnom instrumentalnu psihodeliju kakve smo se naslušali još krajem prošlog stoljeća od beogradskog Darkwood Duba, no obogaćuju je infuzijom posljednjih godina izrazito popularnog zvuka tajlandskog funka 70-ih. Pritom su mladalački vitalni i prepuni energije, posebno versatilni klavijaturist Robert Verwiylen i sjajni bubnjar Kees Berkers, u toj mjeri da osmijesi i radost s kojima pristupaju instrumentima zarazno prelaze na publiku.

A ona je tokom sat i četvrt svirke sinoć gotovo neprestano plesala, uz tek nekoliko trenutaka odmora kroz dub pasaže, sagledane kroz nadahnuće njemačkih kraut rock legendi. Znoj, energija i nasmijana lica, sve ono čega smo protekle dvije godine iz poznatih razloga bili gladni, obilato nam se vratilo u još jednom sjajnom koncertu, okončanom u pristojnom terminu za radni dan, a to je točno ono što nam treba kako bismo se vratili u život. Tajlandska hrana ili tajlandska glazba? Ne zna se što je finije.