Tih, iznenadan, nježan ali intenzivan način na koji je Julien Baker uletjela u svijet indie-folk kantautor(ic)a od početka nas podsjeća upravo na Chan Marshall dvadesetak godina prije nje. Obje dolaze s juga Amerike, i to iz susjednih država – Marshall iz Atlante u Georgiji, a Baker iz Bartletta, predgrađa Memphisa u Tennesseeju, rodnog mjesta rock n'rolla koje nam je dalo Elvisa, Johnnyja Casha i Big Star, no i mjesta u kojemu je 2006. snimljen 'The Greatest', možda i najemotivniji album Cat Power.

Te 2006., dok je Cat Power s lokalnim studijskim glazbenicima u Memphisu krčkala svoju južnjačku utjehu, Baker je u tinejdžerskim formativnim godinama već vodila borbu s klasičnim elementima odrastanja u skučenoj i konzervativnoj sredini: odgojem u tvrdolinijaškoj baptističkoj obitelji, sviranjem u crkvi, suočavanjem roditelja s lezbijstvom, sazrijevanjem kroz druženje sa straight edge ekipom, a zatim i padom u ponor ovisnosti. Iz svega toga izašla je kao darovita kantautorica s diplomom književnosti te svoj turbulentan život uspijeva pretočiti u ogoljene, slikovite, žudnjom i bolom nabijene pjesme.

Njezin kantautorski talent prepoznale su i vršnjakinje, danas obje popularnije od nje iako su krenule s istih startnih pozicija – Phoebe Bridgers i Lucy Dacus, s kojima je formirala supergrupu Boygenius. Julien je prva i najmlađa od ove tri 27-godišnjakinje koju gledamo u Hrvatskoj, a nadamo se da će joj se i preostale dvije priključiti u dogledno vrijeme.

Umjesto razvikanijih kolegica, Julien nam je ovog puta dovela skriveni biser: bend Ratboys iz Chicaga godinama se kotrlja po playlistama mladaca nadahnutih indie rockom, popom, screamom i noiseom, a u ponedjeljak navečer su treći puta zasvirali u Hrvatskoj. Za razliku od nastupa 2016. u Attacku, pa 2018. u kleti u Zaboku, svoju simpatičnu college rock prljavost konačno su mogli prikazati i uz pomoć raskošne rasvjete te razglasa.

I nisu nam ostali dužni: pola sata lijepe, srčane svirke uz sporadične šale pjevačice i gitaristice Julie Steiner prošlo je kao u trenu. Odsutnost drugog gitarista Davea Sagana, kojeg je Steiner opravdala bizarnom nezgodom – lomom lakta nakon ugriza pčele – malo im je oduzelo na širini i priželjkivanim weezerastim solažama, no zato je tu novi materijal koji su premijerno predstavili sinoć, a koji pokazuje autorsku širinu za koju je format power trija čak bio idealan.

Točno u 21.20, kako je planirano satnicom po pedantnim postkorona pravilima, Julien Baker otvorila je svoj set s 'Hardline', uvodnom emo kanonadom s aktualnog albuma 'Little Oblivions'. Praćena četveročlanim bendom uredno stiliziranim u tamne outfite s naljepnicama nalik dostavljačkim uniformama, trebalo joj je nekoliko pjesama da se uigra te pusti s lanca jeku Telecastera i svog grlenog glasa. Vrisak nakon razuzdane izvedbe 'Highlight Reel' kao da joj je na trenutak sklonio taj grč s lica koji ima većinu vremena dok pjeva i svira gitaru, a koji otkriva ožiljke anksioznosti već viđene na istom mjestu pet i pol godina ranije, na spomenutom nastupu Cat Power.

Potpun prelazak na teritorij svoje duhovne majke označio je srednji dio koncerta, na kojemu Julien ostaje sama na pozornici. Stihom 'Wish I could write songs about anything other than death', iz potresne 'Sprained Ankle', jasno nam stavlja do znanja da smo potpuno usisani u njezin težak, ali intiman svijet, iz kojeg je neće izbaciti ni dosadni Irac koji joj uporno traži glazbenu želju u vidu obrade neprežaljenog Frightened Rabbita. Svakim stiskom šake prije trzaja gitare ili pritiska tipki klavijatura u sjajnoj 'Song in E', Julien nam poručuje kako je u pjesmama do zadnjeg trzaja mišića, zadnjeg sloja feedbacka ili napuknuća glasnih žica, koje srećom ostaju na mjestu, tamo gdje bi se Chan Marshall ispričavala jer 'vi to ne čujete, ali upravo sam ispala'.

Konačno, trijumfalni treći dio koncerta vraća Julien i vrijedni bend još jednom u glasne vode uz krasno prearanžiranu 'Sour Breath', čija se divna repeticija 'The harder I swim, the faster I sink' pretapa u 'lažnu posljednju pjesmu' Appointments. Simpatično isprovocirani bis privodi kraju ovaj emocionalni vrtuljak oko 23 sata i ostavlja nas sa zaključnim dojmom: Julien Baker ima tek 27 godina, ali njezina široka ekspresivnost krhkog, zgrčenog djeteta, koju u sekundi razvučenim osmijehom od uha do uha može pretvoriti u zadovoljnu, snažnu i zrelu ženu, uistinu imponira. Uz spartanski odgovoran bend i setlistu kojom je uskladila sve svoje transformacije, uvjerila nas je da, kakvu god prošlost ostavlja za sobom, pred njom stoji bolja budućnost. Jer kćeri ponekad mogu popraviti ono što majke slome.