Ako ste proteklih petnaestak godina iole pratili njezinu karijeru, a možda i pogledali neki koncert, mogli ste biti spremni na to da će i njezino premijerno pojavljivanje u Hrvatskoj biti, u najmanju ruku, problematično. Rijetki su, naime, koncerti na kojima je nastupila kao Cat Power, bilo sama ili s bendom, a da su posjetitelji mogli doživjeti koncert na uobičajen način - kupe kartu, odslušaju pjesme i odu kući zadovoljni, katkad i dirnuti.

Puno više je bilo nastupa na kojima bi trčala s pozornice juriti vjeverice, razračunavala se s publikom, posezala za alkoholom i opijatima kako bi izliječila tremu ili ih naprosto unaprijed otkazivala zbog različitih zdravstvenih problema. Najviše ju je mučio angioedem – vrsta alergije od koje joj je otjecala koža, što bi se katkad aktivirala i pod utjecajem scenske rasvjete. Prije dvije i pol godine, kad je saznala da je trudna, pronašla je homeopata za kojega tvrdi da joj je napokon pomogao te se psihički i fizički dovela u red, rodila dijete i smogla snage vratiti se na turneju, koja joj je trenutno jedini izvor zarade.

Možda će djelovati da smo oštro počeli, pa se vratimo na kolosijek – to što Chan Marshall svoj raskošni talent i prekrasan glas nikako ne može smjestiti u formu izravnog kontakta s publikom, ne čini je ništa manje vrijednom umjetnicom. Dar za derivativne američke glazbene forme – country, blues i folk – naslijedila je od oca, koji je bio blues glazbenik s juga SAD-a. Iz Atlante je otišla sredinom devedesetih kako bi pobjegla od heroina, a u New Yorku je pala pod pasku Stevea Shelleya iz Sonic Youtha, koji je tek jedna od velikih glazbenih faca što će joj praviti društvo kroz trnovitu karijeru (uz Warrena Ellisa, Micka Turnera, Eddieja Veddera ili Davea Grohla, na primjer). Uz njihovu pomoć, nanizat će nekoliko respektabilnih albuma i pokriti teritorij bluesa, folka, punka, soula, sve do elektronikom nadahnutog Sun iz 2012, s čijeg omota nas gleda kratko ošišana, koščatog lica, nalik nekoj electroclash divi.

Četiri godine kasnije, Chan vidimo kako se u pratnji tihog pijanina s razglasa, kose nemarno svezane u rep i građe koja otkriva relativno nedavni porod, nasmijana gega iz backstagea Tvornice na intimno osvijetljenu pozornicu, noseći šalicu nečega nalik čaju. Dočekana vriskom gladne publike, kreće neočekivano s 'Old Detroit', u dvosatnu avanturu tijekom koje će skakutati između tri mikrofona, gitare i klavira, vlastitih pjesama i klasika rocka, bluesa, soula i countryja, veselog i tužnog, prigušeno mračnog i prigušeno svijetlog. Pametno kalibriran razglas pomaže da se zagrebačka publika stiša na razinu rijetko viđene pristojnosti te stvara dojam kao da smo u dnevnoj sobi Chan Marshall. Ona nas, pak, prima k sebi u goste i znalački, u stilu Raya Charlesa, meandrira između pjesama te tako uspijeva pridobiti i posjetitelje koji nisu upoznati s materijalom.

Bilo je i sinoć trenutaka kad je bila na rubu borbe s vlastitim demonima, ali Zagreb je bio tu da joj pruži ruku. 'Prijatelji me tješe – ljudi ne znaju kad zezneš stvar... ali ja znam da znate... oprostite, oprostite' – žalila nam se Chan nakon par neuspjelih pokušaja ulaska u predivnu obradu 'Can I Get a Witness' Marvina Gayea. Drugom prilikom krenula nam se ispričavati na tome što ovo nije neki tipični koncert, jer eto, ona je sama s tim pjesmama i nema benda, sve dok netko nije doviknuo 'Roll it, Chan', na što joj je laknulo.

U ispresijecanoj setlisti najviše topline iz publike doživjeli smo u posljednjoj trećini koncerta, kad je odsvirala bisere poput 'Metal Heart', 'The Greatest' ili 'Good Woman', koje su dočekane podvriskivanjem i transparentima fanatika što su je dugo čekali. Uzvratila im je srdačnim zahvalama, rijetko viđenim smiješkom od uha do uha te snažnom završnom ljubavnom detonacijom kroz Bacharachovu 'What the World Now Needs is Love', oproštajnu 'The Moon' i jazz standard 'I Can't Give You Anything But Love', otpjevan a capella.

Stalno kukamo kako smo nezadovoljni kad nam glazbenici koje smo cijeli život željeli vidjeti dolaze u poznim godinama. Slučaj Cat Power pokazuje da možda i nismo u pravu. Da je Chan došla ranije, tko zna bismo li ju vidjeli ovako (za njezine standarde) pribranu, vedru i željnu sviranja, slobodnu od svih zala što su je progonila kroz karijeru, a opet zrelu i odgovornu prema svom glazbenom daru. Oko tisuću prisutnih sinoć, a posebno onaj dječačić što ga hrani ova turneja, zbilja su to zaslužili.