Prvi puta smo se sreli davne 2004., na neočekivanom tulumu u legendarnom KSET-u. Tad se bend još zvao Manitoba, ime koje nije smetalo niti istoimenoj saveznoj državi u Snaithovoj rodnoj Kanadi niti njezinom patentnom zavodu koji je zaštitio podrijetlo brašna iz te kanadske žitnice. No zato je od tog imena nešto novca pokušao izmusti živopisni lik po imenu Richard 'Handsome Dick' Manitoba, frontmen njujorškog punk benda The Dictators, koji je tužio Snaitha za autorska prava iako pod tim imenom nikad nije objavio nikakvu glazbu.

Ispostavilo se da je promjena imena bila upravo ono što mu je trebalo: Snaith je redizajnirao cijeli projekt i podigao ulog. Manitobina intrigantna, ali ponekad previše hermetična bedroom elektronika pretvorila se u Caribouov raskošni psihodelični elektro koktel. Album 'Andorra' prava je glazbena revolucija za to doba koja na velika vrata uvodi psihodeliju i Beach Boys višeglasje u elektroničku glazbu, direktno predajući štafetu drugom najvažnijem bendu tog izričaja u ovom tisućljeću, Animal Collectiveu.

Sreli smo se te 2008. opet, u zagušljivoj i zagušenoj Galeriji SC, gdje su stroboskopi i laseri bjesomučno sjekli dim cigareta, a Snaith i društvo odsvirali jedan od koncerata koje ćemo najduže pamtiti u životu. Vratio nam se Caribou u Zagreb još dva puta i to u istoj, 2010. godini – jednom ga je na INmusicu progutala baruština jarunskog open air razglasa i preklapanje s The Flaming Lips, no priliku za popravni imali smo već iste godine u Teatru ITD, kad nam je u punoj snazi predstavio tada aktualni album 'Swim'.

I konačno, 2020., par tjedana prije pandemije koronavirusa, na naše uređaje za reprodukciju slijeće 'Home', himna svih prisilno zaključanih u svoje domove, uz čiju toplu atmosferu smo lakše progurali onaj prvi šus novog normalnog. Album 'Suddenly' zaključio je desetogodišnju trilogiju kojom je Caribou zaokružio svoj zaokret ka mekšem, masovno prihvatljivijem, na trenutke gotovo house zvuku, no – kao što će nam dokazati u sat i pol sjajne svirke u Laubi – na koncertu je to i dalje prvorazredno i beskompromisno kidanje, koje vizualnim spektalom dobiva i dimenziju više.

U večer nas je uvela Sofia Kourtesis, berlinska Peruanka koja je u svojih 45 minuta zgurala nabijeni, tvrdi, a opet kredibilni set podebljan bas gitarom i sporadičnim vitlanjem glavom. Intenzivno doživljavajući svoju glazbu, Sofia nas u žešćim segmentima seli u podrum berlinskog Berghaina, da bi spustila loptu u melodičnijim trenucima koje nas podsjećaju na neke davno zaboravljene elektro pionire poput Matthewa Herberta.

Nakon kratke pauze, iz mraka izranja svjetlo ogromnog LED ekrana, ravnopravnog člana Cariboua na kojemu se emitiraju nevjerojatno precizne projekcije, vidno inspirirane matematičkim opsesijama profesora Snaitha. Geometrijski likovi, katkad u toplim bojama, a ponekad u crno-bijelom kontrastu, dosljedno prate promjene raspoloženja u pjesmama, dok istodobno služe kao svjetlosna tijela koja se igraju sa sjenama Snaitha i ostale trojice glazbenika, odjevenih u bijelo. Sve to dodatno naglašava rasvjeta koja u žešćim trenucima postaje pravi stroboskopski masakr.

I glazbeni dio showa složen je matematički minuciozno: set lista, osovljena (na žalost) isključivo na posljednja tri albuma, nabijeni je akcijski paket u kojemu se s mjerom i pedantno smjenuju tehno rollercoasteri, kratki nježni i melodični trenuci predaha te narodski bangeri, hitovi za sva vremena. Najjači dojam ostavile su potpuno odvaljene verzije 'Bowls' i 'Sun', posebno potonja desetominutna kanonada u kojoj bend nemilice šiba dok na ekranu bijelo sunce raste na crnoj pozadini, te katartični završetak s 'Can't Do Without You', u kojoj se i Dan uhvatio bubnja.

Na kraju nas je, vidno sretan, pozdravio simpatičnom gestom sa dvjema šakama, onom koju nespretno koriste političari kad slave pobjedu na izborima. Retorički se zapitao i zašto su uopće izbivali iz Zagreba proteklih dvanaest godina, te obećao povratak prvom prilikom. Obzirom na prikazano sinoć, a ako tome pribrojimo i posvemašnju glad za koncertima u ovom postkoronarnom vremenu, dojma smo da bi se euforična atmosfera kakva je vladala u Laubi mogla uskoro ponoviti. 'Home', naime, više nije onaj zaključani dom iz Caribouovog pretpandemijskog proročanstva, već dvorana, razglas, vizuali i ljudi. Koncerti su se vratili kući.