'Bez opreka nema napretka. Privlačnost i Odbojnost, Razum i Energija, Ljubav i Mržnja prijeko su potrebni ljudskomu opstanku. Iz tih opreka niče ono što religiozni zovu Dobrom i Zlom. Dobro je ono nedjelatno, poslušno Razumu. Zlo je ono djelatno, što proistječe iz Energije. Dobro je Nebo. Zlo je Pakao.'

(William Blake, Vjenčanje Raja i Pakla, prijevod: Marko Grčić)

Krajem osamnaestog stoljeća, dok su se svježe mrlje krvi cijedile s francuskih ulica nakon revolucije koja je promijenila svijet, ponajveći pjesnik engleskog govornog područja William Blake zapisao je svoju alternativnu Bibliju po imenu 'Vjenčanje Raja i Pakla'. Sav u revolucionarnom zanosu, ali nadahnut i ponajvećim djelima svjetske književnosti – Danteovom 'Božanstvenom komedijom' i Miltonovim 'Izgubljenim rajem' – odveo nas je putovanje paklom prepunim kontradikcija, na kojem je slijedio Miltonova Sotonu kao Mesiju, istodobno ne negirajući moć vjere kao tada još uvijek dominantne društvene sile.

Dvjesto dvadeset godina kasnije, svijet – i to ne onostrani – upravo je u stanju bipolarnog poremećaja kakav Blake vizualizira u 'Vjenčanju Raja i Pakla'. Istodobno, ponajveći glazbeni umjetnici današnjice Thom Yorke i Jonny Greenwood upravo u njegovoj pjesmi 'The Smile' pronalaze nadahnuće – pa i kumstvo – svom novom projektu. Blake u njoj zdvaja nad još jednom bipolarnošću: osmijehom koji može biti iskren, no i prijetvoran. Jedan bez drugog ne postoji i tek kad se sretnu, zajedno mogu okončati patnju.

Patnja koju smo stoički podnijeli sa spojem oba osmijeha na licu preselila se u naš svijet u ponedjeljak navečer, kad su umjetnici teški najmanje četiri Oscara za filmsku glazbu i dvadesetak Grammyja navratili i u naš grad, ni manje ni više održati premijerni koncert na turneji svog najnovijeg projekta. Gotovo trideset godina vrebamo rijetke trenutke u kojima će se u krugu od nekoliko stotina kilometara od Zagreba materijalizirati Thom Yorke i/ili Jonny Greenwood i iznova nam dokazati da su u pitanju najvažniji glazbenici kraja 20. i početka 21. stoljeća. Na prste jedne ruke možemo nabrojiti situacije u kojima smo to doživjeli ili mogli doživjeti: Radiohead na Szigetu u Budimpešti 2006., pa u Villi Manin kod Udina 2012., pa Atoms for Peace na novosadskom Exitu 2013., pa onda Thom Yorke solo, opet u veličanstvenom vrtu srednjevjekovnog dvorca Villa Manin.

I onda, kao da nam je tako suđeno, umjesto nježnog povjetarca koji nam je milovao obraze na spomenutim ljetnim festivalima, dođu nam u Zagreb baš na meteorološki najodvratniji dan u godini. Dođu u prostor koji se ukuhavao na višednevnoj sparini i prije nego što je u njega stupio prvi šljaker s LED reflektorom, a kamoli kad u njega uđe više tisuća ljudi gladnih i žednih najbolje moguće glazbe. Prostor u kojem ventilacija, tvrde rijetki svjedoci, radi pod uvjetom da se nalazite najmanje tridesetak metara od pozornice, gdje slabo što vidite i čujete, a niste okruženi s najmanje pet osoba po kvadratnom metru, što je teško izvedivo jer se ondje nalaze barem tri tisuće ljudi.

Prostor je to u kojem je i hidriranje nemoguća misija, jer je proboj do jedinog toaleta borba epskih razmjera, a kupovna voda na šankovima podgrijava se izvan hladnjaka. Prostor koji ima jedan ulaz i izlaz širine pet metara, što na toliku količinu ljudi predstavlja nezanemariv sigurnosni rizik, zbog čega više stotina njih u svakom trenutku stoji ispred ulaza nespremni na guranje i tiskanje ili odmarajući se od toga. Prostor, a i to puno govori, u kojemu nekoliko dana nakon najvažnijih glazbenika današnjice nastupa – Neda Ukraden.

U takvim uvjetima prvi je nastradao Robert Stillman, mladi glazbenik sa sjeveroistoka SAD-a, čiji je polusatni nastup testirao strpljenje već prokuhale publike natiskane oko pozornice u strpljivom iščekivanju The Smilea. Njegove organske, orgazmične i organoleptičke igre analognih klavijatura i saksofona otkrivaju iznimno darovitog glazbenika koji repeticiju moderne klasike Philipa Glassa suprotstavlja rafalnom saksofonskom baražu Coltranea i njegovih mlađih free jazz sljedbenika.

Revolucija jede svoju djecu

Nakon polusatnog dokuhavanja na pozornicu načičkanu klavijaturama, gitarama, semplerima, basovima, harfom i bubnjevima izlaze Thom Yorke, Jonny Greenwood i Tom Skinner, praćeni kricima nevjerice da su se konačno materijalizirali u Zagrebu. Dok sjajni bubnjar Skinner jedini nosi košulju, Yorke i Greenwood izlaze u crnim majicama kratkih rukava, odjeveni kao da se pripremaju susjedi kroz prozor utovariti koncertni klavir, smješten u središtu pozornice, za koji će Yorke sjesti i krenuti prebirati kroz uvodnu 'Pan-a-vision'.

I dok je redoslijed pjesama u službenom dijelu potpuno identičan jedinom dosad cjelovitom live nastupu The Smilea – onom u londonskom Magazineu – pozornica predstavlja raskriljenu verziju kvadratnog dizajna viđenog u Londonu s paralelnim LED reflektorima, na kojoj sva trojica glazbenika imaju solidnu količinu prostora za igranje instrumentima. Kao i u drugim projektima, sva trojica rade to – besprijekorno. Naravno, profesionalno deformirani glazbenici prigovorit će im jedno famozno ispadanje u kompliciranoj matematičkoj redaljki 'Thin Thing', u kojoj je i takav znalac kao što je Jonny Greenwood uspio iskočiti iz tračnica svirajući gitaru kompliciranom tehnikom slapanja, koju obično koriste basisti.

No kad s druge strane vage stavite količinu užitka sviranja koju smo sinoć vidjeli kod ovog trojca, jedno ispadanje im možemo oprostiti. Kao da je nevidljivi šef decentraliziranog glazbeno-poslovnog entiteta po imenu Radiohead objavio da je vrijeme da osovina benda ode na team building sa zadatkom da tjedan dana žive bez instrumenata, a pritom maštaju o tome kako bi to bilo svirati u Mahavishnu Orchestru, Phishu, Sly&The Family Stoneu, Jefferson Airplaneu i Grand Funk Railroadu istovremeno.

Thom Yorke kao pušten s lanca grize klavijature, gitaru i posebno bas, često se u posljednji tren sjeti da mora zapjevati, a onda pusti nevjerojatan glas za koji i dalje nije jasno kako može izvući sve vokalne amplitude, nerijetko i zahtjevnije od pjesama Radioheada. Jonny Greenwood, skriven iza nemarnih šiški, također neizmjerno uživa, žonglirajući između sličnog korpusa instrumenata, kojem pridodaje i harfu. Glazbenu igru na okupu drži nevjerojatno točan i funkcionalan bubnjar Tom Skinner, čija džezerska podloga upravo omogućava autorskom dvojcu da tretira pjesme kao igralište.

Službeni dio koncerta sastoji se od svih obaveznih likova s upravo objavljenog 'A Light for Attracting Attention', albuma koji pokriva nevjerojatno eklektičan raspon od pijanističkog jazza preko afro funka do razornih balada i podmuklog postpunka. Ipak, večer glazbene igre svoj vrhunac dobiva povratkom na bis, na kojem se događaju nezabilježene stvari. The Smile prvi put izvode pjesmu 'Skeleton', napisanu, kako je rekao Yorke, upravo tog dana, a koja na prvo slušanje zvuči kao optimistični Radiohead iz 'The Tourista' na pijanom jazz izletu. Ulog još više podižu razvaljenim afro-funkom 'Just Eyes and Mouth', koji nije dospio na album, a za kraj Yorke iz debele ladice zaboravljenog materijala vadi prastari singl 'Feeling Pulled Apart By Horses', što savršeno sjeda na šaroliki materijal The Smilea i energično zakucava svirku.

Nakon sat i pol izgaranja u paklu uz zvuke veličanstvene glazbe i petnaestominutnog izlaska iz prostora u koji se, nadamo se, više nikad nećemo vratiti, povratak u realnost donio nam je susret s nezanemarivim brojem ljudi koji su izdvojili pedesetak eura za ulaznicu za koncert, a da nisu ni ušli u dvoranu. I William Blake i The Smile nas, svatko u svom vremenu, uče da revolucija jede svoju djecu. No nakon dvije godine pandemijskog zatvora i prateće distopijske društvene šizofrenije, pa prije toga bezmalo trideset godina čekanja na glazbenike koji su obilježili našu eru, a prije toga dvjesto godina čekanja na novu revoluciju, vjerujemo da smo nakon pakla zaslužili i raj – vidjeti ih u normalnim uvjetima, na normalan način i na normalnom mjestu. Gospodo iz poslovnog subjekta po imenu Radiohead, team building je odlična stvar, ali još vas čekamo. Vi ste na potezu.