Ako bismo stavili na stranu osobne preferencije i mjerili glazbu po njezinom najvažnijem parametru – proširenju granica umjetničkog istraživanja – vjerujem da bi se većina vas složila s tvrdnjom da je Radiohead najutjecajnija rock pojava našeg vremena. Očekivano, s takvim gigantskim utjecajem na popularnu kulturu svaki projekt u koji su upetljani članovi ovog britanskog benda izaziva ogromnu pozornost javnosti. Dosad ih je bilo bezbroj – sam frontmen Thom Yorke paralelno s Radioheadom vozio ih je najmanje tri – ali niti jedan od njih nije uključivao suradnju jednog člana benda s drugim.

Zato je objava da su Thom Yorke i Jonny Greenwood, praktički Radioheadovi Lennon i McCartney, s bubnjarom Tomom Skinnerom iz sjajnog avangardnog jazz benda Sons of Kemet osnovali novi bend The Smile izazvala uzbuđenje, pa čak i blagu paniku među fanovima benda. Svi su se pitali koliko će novi otok u Radioheadovom arhipelagu otplutati od matice i je li ovo samo stilska vježba ili početak putovanja s kojega se kreativni dvojac Radioheada nikad neće vratiti.

Odgovor smo dobili tijekom vikenda, kad smo se s tisućama znatiželjnika iz cijelog svijeta uključili u vješto režiran prijenos koncerta iz Magazinea, novog višenamjenskog prostora u londonskoj poslovnoj četvrti Canary Wharf. The Smile su se ispostavili kao živahan biološki eksperiment osovljen na kralježnicu Radioheada, koji kapilarno širi svježu krv u pomalo zapuštene zakutke ionako vitalnog tijela najvećeg benda današnjice.

Praćeni toplim i bolno iskrenim stihovima 'The Smile', pjesme neshvaćenog proroka 18. stoljeća Williama Blakea, Yorke, Greenwood i Skinner izlaze na kružnu pozornicu u polumraku, ograđenu diskretnim rasvjetnim stupovima i počinju plesti mrežu sastavljenu od 14 pjesama ('bit će još kad napišemo još', zaključit će Yorke). Sva trojica će u narednih sat i nešto promijeniti dvadesetak instrumenata, a neke će svirati i istovremeno. Osim vrlo vještog i senzibilnog bubnjanja, Skinner se hvata sekvencera te klavijatura, Yorke svira klavir, sintesajzer, bas i nekoliko gitara dok se Greenwood u svom uobičajenom multitaskingu ponekad istovremeno hvata i krajnje neobičnih kombinacija, poput harfe i klavijatura.

Već na prvo slušanje primjećujemo zametke istraživačkih stremljenja zabilježenih na posljednjem Radioheadovom albumu 'A Moon Shaped Pool', a oni uz svježeg bubnjara zvuče još odvažnije. Aktualni singl 'The Smoke' upravo Holland vozi stazama afrobeata dok Yorke svira funky bas s dječačkim veseljem koje kao da je pokupio od Fleaja dok su svirali zajedno u Atoms for Peace. U nježnijim pjesmama, poput prekrasnih balada 'The Same' i 'Free in the Knowledge', također se otkrivaju nove aranžersko-kompozitorske dimenzije, a potonja se nevidljivo pretapa u postrock krešendo 'A Hairdryer', kada Jonny Greenwood nogama u bijelim čarapama gazi po pedalama s efektima dok gudalom prebire po bas gitari.

Novi horizonti još se ogoljenije čuju u bržim i dinamičnijim pjesmama, kao što su new waverskim sintesazjerima podložena 'We Don't Know What Tomorrow Brings' (usred koje su čak i ispali) ili prvi singl benda, bezobrazni postpunk 'You Will Never Work in Television Again'. Tekst ove pjesme, u kojoj Thom Yorke uspijeva povezati slike zlatne mladeži, mladalačkih samoubojstava i bunga-bunga orgija, možda najbolje oslikava opuštenost kojom su uklizali u ovaj projekt.

I u tekstovima, koji su šašavi na drukčiji način nego ranije, i u glazbi, koja djeluje kao da je Radiohead otputovao kroz vrijeme na probu nekog njemačkog kraut rock benda iz 70-ih, i u govoru tijela Yorkea i Greenwooda vidi se da su dobrano otpustili ventil na perfekcionistički dotjeran opus Radioheada te u pjesme koje su možda bile i zamišljene za taj bend pustili ne svjež zrak, nego pravi propuh svježine. A kad osovina benda toliko sklonog istraživanju i eksperimentiranju napravi nešto takvo u pedesetim godinama, to nam jamči da Radioheadova priča još ni blizu nije gotova. Ona The Smileova pak teško da je mogla bolje početi.