Da, imali smo ovog ljeta u pulskoj Areni spektakl Foo Fightersa, imali smo i predivan koncert The Curea na Jarunu, imat ćemo i sigurno odličnog Andersona .Paaka na otvaranju festivala Dimensions. Sve su to hvalevrijedni pokušaji domaćih koncertnih promotora da Hrvatsku stave na listu ekskluzivnih lokacija u kojima se izvođači i publika, uz dakako nešto veću produkcijsku i financijsku investiciju, osjećaju kao da stvaraju nešto neponovljivo.

S tom mišlju sjedneš u auto i za tri sata (koliko ti treba i do Pule) dokotrljaš se do Ville Manin, dvorca u kojemu su potkraj 18. stoljeća Napoleon i grof Kobenzl okončali rat Francuske i Austro-Ugarske te konačno sahranili Mletačku Republiku. Na livadi ispred dvorca, među monumentalnim svodovima, uz pomoć lokalne zajednice i ministarstva kulture tamo se već godinama organizira ljetni koncertni program u sklopu kojeg nam se ovoga srpnja ukazao i Thom Yorke, frontmen Radioheada, jedan od najplodonosnijih glazbenih autora 21. stoljeća te odnedavno i član Rock and Roll Hall of Famea.

Thom Yorke je na europsku turneju sletio naoružan sjajnim albumom 'Anima', podebljanim pratećim filmom u režiji Paula Thomasa Andersona, za koji je podjednako 'kriva' i Yorkeova djevojka, sicilijanska glumica Dajana Roncione. Ona ne samo da mu daje umjetnički poticaj kroz zajednički rad na scenskim pokretima i ljubavi prema suvremenom plesu, koja se u filmu 'Anima' jasno očituje, već njegovom prepoznatljivom temperamentu daje dozu mediteranske topline, toliko potrebne nakon tragične smrti bivše Yorkeove supruge Rachel Owen. Ovo se više nego bilo gdje vidi na Yorkeovim nastupima u Italiji, za koje je uvijek posebno našpanovan s pratećom gestikulacijom i uvijek spremnih nekoliko rečenica na talijanskom, na koje će mu publika uzvratiti podvriskivanjem i pljeskom toliko toplim kao da se upravo nalazi na pozornici San Rema.

Zato će, naravno, prije Yorkea na pozornici Ville Manin, još uvijek pod dnevnim svjetlom, svoje odraditi i pomno odabrana lokalna podrška – one-man-band Andrea Balfi, koji je zanat pekao svirajući s veličinama nezavisnog rocka poput Carle Bozulich ili Mike Watta. Balfi nastupa sam, paralelno s bubnjevima svirajući klavijature, sekvencere i brojna druga elektronička pomagala, no izuzev vještine u njegovim repetativnim skladbama vidi se i dar sjajnog kompozitora, koji s lakoćom drži pažnju psihodeliji sklonog slušatelja uvijek spremnog na faktor iznenađenja.

Oko 21.30 na pozornicu će izaći Radioheadov kućni producent Nigel Godrich (koji u Yorkeovu projektu Tomorrow's Modern Boxes također figurira kao inženjer zvuka), nizozemski vizualni umjetnik Tarik Barri (zadužen za vizualnu komponentu showa) te nasmijani Yorke. Uslijedit će dva sata audiovizualne hipnoze koja će površne poznavatelje Yorkeova rada, ali i one koji u Radioheadovoj borbi kreativnih umova pripadaju 'timu Jonny Greenwood' (u koje se i sam ubrajam), uvjeriti da Yorkeov solo rad ni po čemu nije inferioran skicama koje polaže na oltar Radioheada – štoviše, da s vremenom i padom kvalitete umjetnički orijentirane elektroničke glazbe sazrijeva možda i bolje, kao neko sicilijansko vino.

Za to je odgovoran prije svega Yorke, koji isijavajući tu novoprepoznatu mediteransku komponentu uspijeva stvoriti ugođaj privatnog partyja, na kojemu živahno poskakuje između drvenog stola s elektroničkom skalamerijom, gitare, basa (koji svira energično gotovo kao Flea, njegov kolega iz benda Atoms for Peace) te nekoliko mikrofona i onda opet efekata kroz koje transformira svoj anđeoski glas. U svemu vidno uživa i Godrich, koji na pozornici izgleda opušteno gotovo kao na svom Instagramu, na kojem kroz cijelu turneju glumi cheese bloggera. Posebna priča je Tarik Barri, koji kombinirajući 3D grafike i šarene animacije apstraktnih oblika cijeli show transformira u živi muzej suvremene umjetnosti, s oblicima koji se raspadaju i ponovno sastavljaju u ritmu Yorkeovih istodobno nježnih, mračnih, razigranih i smirenih kompozicija.

Među čak 21 odsviranom pjesmom (najviše dosad na turneji) posebno su briljantno izgledali biseri s novog albuma 'Not the News' i 'Dawn Chorus', zatim '(Ladies and Gentleman, Thank You For Coming)', koncertni favorit koji je u vrtu dvorca pokrenuo mini techno party, kao i 'Default' iz kataloga 'Atoms for Peace' te završna 'Suspirium', tema iz istovremenog filma koju je Yorke odsvirao sam na klaviru, na drugi bis iznuđen kad je pola publike već tražilo svoje vozilo na parkingu u kukuruzištu. Uz Thomovo nemušto 'Grazie mille', pa čak i 'Hvala' (valjda su mu rekli da je došlo nešto Slovenaca i Hrvata), nije postojao ljepši način da nas isprati s ovog nevjerojatnog doživljaja, koji ćemo pohraniti među one najposebnije. Bar dok jednog lijepog dana, nadamo se još u ovom životu, ne ugledamo Thoma (ili čak Radiohead) u pulskoj Areni.